Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Da niste izgubili svoj aktivacioni e-mail?
Oreska - Užice
Prijavite se sa korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
 
ARHIVA
   Početna   Pomoć Pravila Pretraga Gallery Prijavljivanje Registracija  
IZBORI: NAJFORUMAŠ I NAJFORUMAŠICA GODINE
AKCIJA: SVI UŽIČANI NA JEDNOM MESTU!
Za užičke nekomercijalne organizacije i ustanove besplatno...
Stranice: [1]
  Štampaj  
This topic has not yet been rated!
You have not rated this topic. Select a rating:
Autor Tema: tema za razmisljanje: domaca kujna  (Pročitano 8663 puta)
Urbana
provereni korisnici
piskaralo
*****
Poruke: 613


« poslato: 18.01.2003. 02:07:04 »

hajde da ovde pokusamo da nabrojimo nase, domace specijalitete, nasu domacu "kujnu". al' da ne bude grckih, turskih, svapskih i inih mesanja.
sta je to nesto, sto je bas-bas nashe?
Sačuvana
LV
Gost
« Odgovor #1 poslato: 18.01.2003. 03:57:45 »

Cevapcici!  Cheesy
Sačuvana
Charna
Gost
« Odgovor #2 poslato: 18.01.2003. 05:37:08 »

Zanimljiv tekst i vredi ga prochitati

Sve srpske kašike

 Naših nacionalnih kuhinja ima koliko i srpskih zemalja, a razvile su se pod uticajem siromaštva, Turaka i Austrije

      Dok je Evropa pre šest-sedam vekova bila masna do guše i jela prstima, i naši preci jeli su prstima, a car Dušan imao je zlatnu viljušku. Nešto kasnije i Evropa je pronašla escajg prikladniji od prstiju, a slično su učinili i naši. Pod Turcima, naši su od zlatnih, dvorskih viljuški i prstiju prešli na drvene kašike.
       "Kašika je ono što obeležava tradicionalnu srpsku kuhinju", objasniće za NIN Danka Mudrinić, suvlasnik beogradskog restorana "Dačo", jednog od retkih koji nastoje da svojim jelovnikom očuvaju ono što su nam, pored fresaka i manastira, ostavili naši stari. "Sve do sredine ovog veka ishrana se na ovim prostorima zasnivala na čorbastim jelima. Moj deda je viljuškom i nožem jeo samo za praznike."
       Ipak, može li se govoriti o samo jednoj kuhinji u Srba budući da su tada, kad je tradicija nastajala, oni bili raštrkani diljem Balkana, od Vojne krajine do juga i Makedonije? Može, kao što može da se govori o francuskoj, italijanskoj ili, recimo, kineskoj nacionalnoj kuhinji - dakle, samo uz debelu ogradu pošto se svaka od nabrojanih, pa i ova naša, razlikuje od regije do regije, za NIN kaže etnolog Dragomir Antonić. "Nijedna od nacionalnih kuhinja nije homogena, i ovaj termin koristimo samo uslovno", dodaje.
       Kako ove razlike izgledaju na našem primeru? Za Kosovo i Bosnu karakteristične su razne pite, jela od jagnjetine i ovčetine, baklave, tulumbe..., sve vezano za uticaj Turaka, u Vojvodini, opet, preovladala je mađarsko-austrijska varijanta sa puno testa, rezancima, makaronima, buhtlama, "knedlama od zemičke" i "od rezanaca pašteticama"...
       "Čak ni vojvođanska kuhinja nije jedna - razlikuje se, na primer, sremačka od banatske time što insistira na upotrebi oštrih začina", kaže Antonić.
     
       Kajmak caruje
 
       Idemo ka jugu: "Desno od Morave vlada sir dok kajmak nećete pronaći nigde, između Morave i Drine pak caruje upravo kajmak. Najbolji je onaj iz okoline Čačka", priča naš sagovornik. Na "pravu" pečenu prasetinu, opet, treba otići u kafane smeštene između Gornjeg Milanovca i Mrčajevaca, a jagnjetinu potražiti u Raškoj oblasti i istočnoj Srbiji. Iz južne Srbije, naravno, raširila su se jela od paprike. "U principu, ono što si imao u svojoj bašti, imao si i na trpezi", objašnjava Antonić.
       Kajmak je, inače, jedan od retkih autohtono srpskih specijaliteta, iako je sama reč "kajmak" turskog porekla, prevod zapravo starijeg imena "skorup". Zanimljivo je takođe i da kajmak nikada nije uspeo da bude industrijski proizveden, a da pri tom zadrži prepoznatljivi izgled i ukus.
       "Obavezni su u ishrani bili mleko i mlečni proizvodi, kajmak pogotovo, razne supe i čorbe, paprikaši, gulaši, pasulj, kupus...", navodi Danka Mudrinić. I, naravno, kačamak, popara, cicvara, gotovo zaboravljeni jufkara (prepečene kore za gibanicu kuvane u mleku) i balgur (sačinjen od lomljene, probalgurene, pšenice, crnog luka, ulja, soli i peršuna), proja i gibanica, čijih čak 17 vrsta beleži Sofija Maksimović u svom kuvaru izdatom na Vavedenje 1913. godine - od obične gibanice sa sirom, preko onih sa makom, kupusom, višnjama ili bundevom, pa sve do gibanica sa rezancima ili "grisom".
       Proja i kukuruzni hleb othranili su Srbe pod Turcima, ali na tome hvala otkriću Amerike iz koje je kukuruz i stigao u Evropu. Prethodno, u srednjovekovnoj Srbiji, hleb se mesio od "sumješice" i "suražice", mešavina pšenice i ječma i raži, i bio osnovna, često i jedina hrana stanovništva. U nevolji se jeo i ovas - u boljim vremenima služio je za ishranu konja - a srpsku nacionalnu kuhinju počesto su činili i korenje, trava, lišće i kora sa drveta, kožni pojasevi i obuća, zabeležili su srednjovekovni letopisci a pre nekoliko godina današnjoj javnosti preneo prof. dr Momčilo Spremić, u predavanju održanom na Institutu za ekonomsku istoriju "Franćesko Datini" u italijanskom gradu Pratu.
     
      Uloga šljivovice
 
       Na dvoru su pak jadenia bila kakva i dolikuju: divljač, svinjsko i ovnujsko meso, pršuta, slanina i kobasice, ribe morske i rečne, u želatinu ili van njega, oktopodi, hobotnice i usoljena ikra, mladi i prošlogodišnji sirevi... Vlaški sir je, interesantno, bio skuplji od ovnujskog mesa, a uz njega se pilo crno vino s ledom, medovina čiji je recept nepovratno izgubljen i pivo domaće proizvodnje koje se u pirotskom kraju zvalo alovina. Po drugim izvorima, međutim, pivo kakvo je danas poznato, u masovnu je upotrebu ušlo tek u drugoj polovini prošlog veka, kada je dospelo iz Nemačke i Austrije. Čuvena se šljivovica u srednjovekovnim spisima ne spominje, ali zna se da je još pod Turcima Srbija postala poznati proizvođač rakije.
       Kada je i kako "otkrivena" šljivovica nepoznato je, ali ona je u ishrani Srba imala zapaženu ulogu: ujutru se, po ustajanju, pila po čašica ljute, prepečene, od 40-45 stepeni, dok se ona blaža, prava šljivovica u stvari koja je bila tek nešto jača od piva (17-18 stepeni), konzumirala uz jelo. Recept za ovu blagu šljivovicu koja ne pali grlo danas je gotovo izgubljen.
       Povrće, iliti "zelje" u tadašnjim tekstovima, koje se u srednjem veku jelo bilo je više-manje isto kao i danas (opet, zbog Amerike, osim krompira), sa naglaskom na kupus, crni i beli luk (ljuto zelje), repu i bostan, a jeo se i pirinač koji je uspevao oko Niša. Spomenimo da je kiseli kupus, kišeljen šest do osam nedelja, još jedno od malobrojnih autentično srpskih jela.
       Propast srpske države i dolazak Turaka nisu mnogo uticali na jelovnik prosečnog srpskog domaćina - siromaštvo i snalaženje iz nužde ostali su isti. "Obični seljaci živeli su veoma loše, tako da je ishrana bila primitivna. Radnim danima za ručak je bilo samo jedno jelo, sladak kupus, krompir čorba ili pasulj, a uz to i obavezni sir i kajmak", govori Danka Mudrinić.
       Jelo se u to vreme samo dva puta dnevno, govori etnolog Antonić - posle one jutarnje prepečenice ručak u 10 ili 11 sati pre podne, i večera pred smrkavanje. "Doručak je izmišljen kasnije, pod uticajem Zapadne Evrope", napominje. Samo je leti ubacivan još jedan obrok, užina za one koji rade u polju. Čobani su, tako, u svojim čantrama (drvenim posudama) nosili po parče proje, parče sira ili kajmaka, komad slanine, beli luk i šljivovicu. "To je izuzetno zdrava ishrana: kukuruzno brašno iz proje snižava holesterol, sir i kajmak daju belančevine, slanina daje masti i podiže pritisak, beli luk ga spušta dok šljivovica rastače masti", objašnjava Antonić. "Uopšteno uzev, tradicionalna ishrana naših predaka bila je izuzetno zdrava."   :mrgreen:
     
      Jelo za sedam dana
 
       Nutriciolog dr LJubomir Pfaf slaže se sa ovom konstatacijom samo delimično: istina je, hranljivo je sve pobrojano, ali problem je u tome što doručka uopšte nije bilo - baš to je najvažniji obrok, smatra dr Pfaf - a ni ručalo se nije kada bi to bilo najbolje za organizam, oko dva ili tri popodne. "Dodatni problem u našoj ishrani jeste njena odlika da se spravljaju jela koja se jedu po tri-četiri, pa i svih sedam dana. Ona se podgrevaju, čime se direktno umanjuje njihova biološka vrednost", kaže dr Pfaf.
       Što se pak mesa u svakodnevnoj ishrani tiče, bilo ga je retko, tek jednom ili dvaput nedeljno, i to najčešće samo živina - piletina u unutrašnjosti Srbije, guska u Vojvodini. Pečenje, praseće ili jagnjeće svejedno, jelo se retko, makar i iz jednog sasvim prozaičnog razloga: ne kolje se svinja zbog tri-četiri šnicle, a kako sačuvati ostatak, pogotovo leti?
       
       Verski propisi
 
       Pečenje se, stoga, jelo tek u posebnim prilikama. "Tradicionalno se za Božić jelo praseće, a za Uskrs jagnjeće pečenje", kaže Danka Mudrinić. Naglašeno obilno jelo se i pilo i za Poklade, pred božićni i uskršnji post, baš kao i na slavama, svadbama, zadušnicama. Svaki od ovih, "posebnih" dana, imao je i svoje posebno, ritualno jelo. Svadbarski kupus, recimo, spravljan u velikim zemljanim loncima u kojima se krčka po sedam-osam sati pomešan sa šest vrsta mesa, lukom i šargarepom, ili uštipci spremljeni za zadušnice, žito i slavski kolač za slavu, šarena jaja za Uskrs i česnica za Božić.
       Tradicionalna ishrana u Srba bila je, osim siromaštvom, omeđena i verskim propisima, to jest postovima koji su, kad se saberu - veliki post i Strasna sedmica, petrovdanski post, Velikogospojinski i božićni post, plus svake nedelje sreda i petak - "zauzimali" i po pola godine.
       I tako je tek u novije vreme, kad su drvene kašike zamenjene onima od nerđajućeg čelika, plus viljuškama i noževima, meso dospelo na trpezarijske stolove i običnim danima, i na njima se u mnogim kućama održalo i tokom ovih godina raspleta, iako su neke od kašika zarđale. Dospeli su, do današnjih dana, iz starije srpske kuhinje i punjene paprike, sarme od kiselog kupusa ili zelja (mešavina autentično srpske i orijentalne kuhinje), čorbast pasulj možda i pre ostalog.
       "Sva ova jela kod nas su veoma pikantna, ali se u osnovi koristi vrlo malo začina - so, biber i aleva paprika, i na tome se spisak završava", navodi Danka Mudrinić. Svojevrstan civilizacijski iskorak izvršen je pronalaskom "vegete" i "začina C", ali je iz prošlosti ipak ostao onaj običaj nastao iz nužde da se ne eksperimentiše baš mnogo sa dodavanjem novih, "neobičnih" ukusa. Naravno, zato što i nije bilo s čime da se eksperimentiše.
       Međutim, i biber je u naša jela stigao nedavno, tek nešto kasnije nego u ostatak Evrope, i "izbrisao razlike među nacionalnim kuhinjama", reći će etnolog Dragomir Antonić. "Kod nas su se ranije upotrebljavali samo bosiljak, paprika, ren, mirođija i peršun", kaže.

       Danas, kada se pomisli na srpsku kuhinju, misli se pre svega na roštilj; uostalom, šta bi drugo i moglo kada nas na svakom ćošku zapahnjuju mirisi ćevapa s lukom, pljeskavica i leskovačkih uštipaka, kad svaki drugi kiosk pravi "original" banjalučki ili leskovački roštilj, kada se po restoranima nude Karađorđeva šnicla i svojevremeno u Zemunu pljeskavica "Šešelj" teška pola kilograma. Ali nije Karađorđe jeo šniclu poznatu i pod nešto vulgarnijim nadimkom, već je ona izmišljena mnogo kasnije iz poštovanja prema voždu, iz uvažavanja je verovatno i gomila mlevenog mesa sa kačkavaljem i slaninom prozvana po prvom srpskom radikalu, a ono što je izvesno jeste da je roštilj u raznim oblicima na velika vrata srpskih kafana ušao tek pošto smo dobrano zagazili u ovaj vek. Ranije citirani kuvar Sofije Mirković iz 1913. godine ne beleži ni jedan od spomenutih specijaliteta, a Danka Mudrinić kaže: "Moja porodica imala je kafanu u Guči još 1838. godine. Tada je na jelovniku bilo samo pečenja i čorbi, gulaša, paprikaša i džigerice."
       S njom se slaže i etnolog Antonić, koji dodaje i da su sva jela koja u sebi sadrže mleveno meso stigla sa Orijenta, i raširila se po čitavom svetu. "Delom je to i zato što ono, mleveno meso, trpi sve vrste začina", kaže.
       Šta je, ipak, ono po čemu je naša nacionalna kuhinja različita od ostalih, osim ono nekoliko jela koja smo izumeli? Teška je i masna, opisaće je stranac u Srbiji posle orgije u nekoj od kafana na glasu. A to je otuda, objašnjava Danka Mudrinić, što se u Srba najviše jede meso od koga pravoverni musliman ili Jevrejin s gađenjem okreću glavu. "Svinjetina se kod nas jede 70 do 80 posto više od ostalih vrsta mesa koje su zastupljene u drugim zemljama, pre svega junetine", govori Danka Mudrinić. Takođe, dodaje dr LJubomir Pfaf, "kod nas se nažalost preteruje sa upotrebom zaprške i masti, a karakteristično je i da se ovde jede mnogo više hleba nego drugde, i to nauštrb mlečnih proizvoda i zelenog povrća".
     
       
       Spomenimo, takođe, i sušeno meso koje se, istina, spravlja svuda u svetu, s tim što ga mi spremamo na poseban način: drži se na promaji i mrazu, a onda malo prodimi zbog ukusa i konzerviranja. Tradicionalno se i u čitavoj Srbiji, tako, jedu pršuta, slanina, suva rebra, ali i čvarci po kojima skoro da smo jedini u svetu - osim u Srbiji, naime, oni se na maltene isti način spravljaju još samo u Dominikanskoj Republici! Kasnije su, pod uticajem Austrijanaca, u Vojvodini počele da se prave kobasice, krvavice, švargle i ostale nešto složenije "svinjarije"..

       Sve u svemu, srpska nacionalna kuhinja svodi se uglavnom na naše varijacije već postojećih jela, a nastala je iz iznudice i pod uticajima sa strane ("Sa političkim uticajima stizali su i oni u ishrani, koji su se lakše primali jer nisu ideološki obojeni", smatra Antonić), evropskim u Vojvodini i orijentalnim u južnoj Srbiji, koji su se sreli i prepleli u Šumadiji, i bili dodatno začinjeni naseljavanjima iz Hercegovine. Ipak, kakva je da je, kuhinja koju imamo naša je i jedina nam, i verovatno ne bi bilo zgoreg razmisliti jednog dana o njenoj zakonskoj zaštiti, makar kajmaka i šljivovice za početak, kao što su to Francuzi učinili sa svojim sirevima. U suprotnom, ne čini li se mogućim da, zatrpani "Mek Donaldsima", picama i koka-kolama, jednog dana i recepti za kajmak, šljivovicu, paprikaše i pite ostanu poznati samo malim krugovima "posvećenih", kao što se to već dogodilo sa medovinom i pravom šljivovicom? I šta će onda ostati od Srbije, ako dopustimo da i naša nacionalna kuhinja postane žrtva globalizacije?
     
       NIKOLA VRZIĆ
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #3 poslato: 18.01.2003. 07:50:26 »

Paaaa, na ova jela nisam jos nigdje u svijetu naisao i pretpotstavljam da su nasa:

kukuruza, pura (srpski: palenta), djuvec, sataras (naziv mi vuce na Madjare);
und, 'maj nejm iz Ragib, brader of Nagib, kao Bosanac moram da spomenem i 'Bosanski lonac'.
Sačuvana
Ana
Gost
« Odgovor #4 poslato: 18.01.2003. 08:02:41 »

Citat: "David"
Paaaa, na ova jela nisam jos nigdje u svijetu naisao i pretpotstavljam da su nasa:

kukuruza, pura (srpski: palenta)


Imaju 'talijani...

A sne - nokle?
Sačuvana
Mirabella
Gost
« Odgovor #5 poslato: 18.01.2003. 08:43:58 »

Tesko da imamo bilo sta originalno, kao i bilo koja 'nacionalna' kujna, uostalom.  Urbana, krenula si od potpuno pogresne premise  :wink:

Mozda kajmak.  I srpska kafa (ne smejte se, srpska kafa se kuva obrnutim redom od turske, pod kojim nazivom mi poznajemo narecenu vrstu kafe).  I mozda torte.  Torte kao torte, naravno, postoje (Austrija), ali mislim da je masta nasih domacica otisla (iz meni nepoznatih razloga  roll  ) u nevidjeno mastovitom i super bogatom pravcu.  I, mozda, pogace.  Donekle.  Naime, 'pogace' kao takve postoje, u tanjoj ili debljoj varijanti i spremane (a narocito pecene) na sasvim dugacije nacine.

Dejv, djuveci, satarasi, bosanski lonci (bas kao i 'zagrebacki odrezak'  :twisted: ), pure i palente (u srpskom poznatije kao kacamak) postoje, u sedam miliona varijanti, kod isto toliko naroda.

Ana, postoje i sne-nokle, mislim da im se anglosaksonska varijanta zove 'thousand islands', ili vec nesto sa islands....

Kuvanje je kao i seks  :wink:  , baza je tu, ostalo je samo nadogradnja (i mastovitost i ukus) :wink:
Sačuvana
mercedes
Gost
« Odgovor #6 poslato: 18.01.2003. 20:19:17 »

Meni se cini da samo mi imamo cijeli kiseli kupus, ostali prave ribani.

a cvarci?
Sačuvana
Mirabella
Gost
« Odgovor #7 poslato: 19.01.2003. 01:56:06 »

Ne, i kiseli kupus (u glavicama) kao i cvarke, imaju i Madjari.  Kiseli kupus koriste za sarme, a cvarci su im malo veci nego nasi.  Cvarke, bas kao i mi, koriste i za pogacice sa cvarcima.  Vrstu cvaraka (od guscijeg mesa i sala, doduse) imaju i Jevreji.
Sačuvana
aloalo
Gost
« Odgovor #8 poslato: 19.01.2003. 07:57:54 »

Zelje sa kastradinom?
Kacamak?(ne palenta)
Cicvara?
Brasnjene kobasice?
Skorup iz mijeha?
Sačuvana
Urbana
provereni korisnici
piskaralo
*****
Poruke: 613


« Odgovor #9 poslato: 19.01.2003. 08:33:21 »

ndaaa, daaaa...tesko je, u stvari, reci za nesto da je autenticno nase, pa makar i sa varijacijama (kao grcka musaka, turska baklava, svapske torte (?), madjarski satarasi itd). mozda, zaista, samo kajmak i "slivovic"?

mada, kad zrelije razmislim, leskovacki specijaliteti mi deluju poprilicno autenticno, a?
Sačuvana
Ana
Gost
« Odgovor #10 poslato: 19.01.2003. 08:37:51 »

Citat: "aloalo"
Kacamak?(ne palenta)


Jao! Krompirov kacamak? Na to mislis? Ako mislis, reci, ima li se to gde pojesti? To je pravio moj pokojni deda... I evo, vec punu deceniju ceznem...
Sačuvana
aloalo
Gost
« Odgovor #11 poslato: 19.01.2003. 08:49:12 »

Citat
ima li se to gde pojesti

ima,ima......Boze zdravlja Cheesy

Znate li da se gdje se jos sprema ovo sto sam nabrojala(izuzev varijacija na kacamak?)
Sačuvana
Urbana
provereni korisnici
piskaralo
*****
Poruke: 613


« Odgovor #12 poslato: 19.01.2003. 11:46:46 »

gde, gde, gde?
a sve zvuci tako...mmmmm... smile
Sačuvana
Mirabella
Gost
« Odgovor #13 poslato: 19.01.2003. 12:10:34 »

Pa, dajte recept za taj kacamak, baksuzi jedni!  :mrgreen:
Sačuvana
Ana
Gost
« Odgovor #14 poslato: 19.01.2003. 15:07:05 »

Mirce, ja i imam negde zapisan recept... Al' je penta u tome da to treba duuuugo, duuuugo tuci. I to je bas muski posao. Jesi li cula da je u Crnoj Gori momak sposoban za zenidbu kad moze da ubije kacamak? Ako jesi, to je to  smile
A ja vise ne znam nikoga ko je spreman da to radi satima... Sad
Sačuvana
mercedes
Gost
« Odgovor #15 poslato: 19.01.2003. 15:48:32 »

Citat: "Mirabella"
Ne, i kiseli kupus (u glavicama) kao i cvarke, imaju i Madjari.  Kiseli kupus koriste za sarme, a cvarci su im malo veci nego nasi.  Cvarke, bas kao i mi, koriste i za pogacice sa cvarcima.  Vrstu cvaraka (od guscijeg mesa i sala, doduse) imaju i Jevreji.



Jesu li kupus i cvarke smislili Madjari ili mi?
Sačuvana
Pedja
provereni korisnici
stara kajla
*****
Pol: Muškarac
Ime i prezime:
Peđa Supurović
Mesto: Užice
Lokacija: Crna dama
Država: Srbija
FaceBook: ima
Blog: ima
Horoskop: Strelac
Poruke: 12963



WWW
« Odgovor #16 poslato: 19.01.2003. 21:23:43 »

Citat: "Urbana"

mada, kad zrelije razmislim, leskovacki specijaliteti mi deluju poprilicno autenticno, a?


Meni prijatelji pricase da su letos u Turskoj jeli najbolje pljeskavice i cevapcice smile
Sačuvana

Mirabella
Gost
« Odgovor #17 poslato: 19.01.2003. 22:57:08 »

Mercedes, mislim da je to nastalo negde u srednjoj Evropi.  Askenaski Jevreji to ubrajaju u svoju kuhinju.

Gotovo bih smela da se zakunem (i bih, samo da se ne bojim da ce poleteti serpe i lonci u mom pravcu) da su turski cevapi (duplo veci) bolji od nasih.

Da, Ana, cula sam za to!  Neka, fala, sacuvaj recept za sebe!  :mrgreen:
Sačuvana
PoisonIvy
Gost
« Odgovor #18 poslato: 21.01.2003. 21:21:31 »

Etnolozi kazu da je sa ovih prostora jedino autenticno jelo Bosanski lonac. Pravili su ga rudari tako sto je svako ponedo od kuce sta ima i redjali sve to u veliki zemljani cup, njega turali u zar i na kraju dana, naravno, to jeli...
Sačuvana
Mirabella
Gost
« Odgovor #19 poslato: 21.01.2003. 23:53:09 »

Bosanski lonac:

http://trebinje.netfirms.com/discus/messages/24/1012.html?0

Irish stew:

http://www.goof.com/~pmurphy/irishtew.html

Hungarian goulash:

http://www.cooks.com/rec/search/UOGGGhhGGhAGUGGhUssAqspshsdAishsqsyhpswssAEshsfAUsGhdAssfsssqsAA/

Sve su to varijacije na temu.  Jela nastala u siromasnih naroda gde se ubacivalo sta se naslo u kuci.  I ja sam pravila TO pre neki dan, a kako se TO zove, nemam pojma  Cheesy
Sačuvana
Stranice: [1]
  Štampaj  
 
Prebaci se na:  


Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1 RC3 | SMF © 2001-2006, Lewis Media | Imprint Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!
Stranica je napravljena za 4.208 sekundi sa 35 upita.