http://www.politika.rs/rubrike/Srbija/Senka-hipoteke-i-nad-mostom-na-Detinji.lt.htmlSenka hipoteke i nad mostom na ĐetinjiOd 53 privatizovana užička preduzeća, 29 ih je danas u goroj situaciji nego pre vlasničke transformacije, 11 kupoprodajnih ugovora je raskinuto, a nekoliko nekadašnjih giganata je nestalo sa privredne mape
U Užicu, gradu nekada razvijene industrije i privrednih giganata, privatizacija je uglavnom završena: još samo dve društvene firme („24. septembar“ i Veterinarska stanica) i dalje traže vlasnika.
Ishod privatizacije, sudeći prema podacima Samostalnog sindikata Zlatiborskog okruga, izgleda ovako: od 53 privatizovane firme, smatra se da ih 16 dobro radi, devet se kako-tako snalazi, a 29 stoji dosta loše. Zahtevima tržišta najbolje su se prilagodili „Jedinstvo“, „Putevi“, sevojničke valjaonice „Impol Seval“ i Valjaonica bakra, „Prvi partizan“ (odnosno Namenska proizvodnja), „Kadinjača“, „ABC proizvod“ i još nekoliko firmi. Međutim, u osetnoj većini su preduzeća kojima je privatizacija sasvim presela i gde se radnici godinama suočavaju sa neredovnim i minimalnim platama i nestručnim i često osionim menadžmentom.
Stečaja su dopale i takve fabrike kao što su „Froteks“ (svojevremeno imao 2.200 radnika), konfekcija „Desa Petronijević“ (700 radnika), „Fasau“ (1.100 radnika), „Kotroman“(400 radnika), „Tvrdi metal“, „Robne kuće Beograd“.
Rasparčane su i gotovo rasturene firme poput GP „Zlatibor“, koje je svojevremeno imalo nekoliko hiljada zaposlenih, radilo na 65 gradilišta, a firme koje su nastale od ovog građevinskog preduzeća ukupno imaju 250 radnika, koliko je nekad bilo samo armirača.
Saobraćajno preduzeće „Raketa – putnički saobraćaj“ do pre koju godinu imalo je najbolje autobuse u državi i više od 700 vozača, majstora i službenika, a danas je ostalo bez vozila i svelo se na petnaestak zaposlenih.
„Mlekara“, koja je imala i nekoliko hiljada kooperanata među stočarima ovog kraja, kao dobra firma, među prvima je privatizovana, ali je brzo zapala u probleme, a radnici sumnjaju da ih je ta sudbina zadesila jer je „Mlekaru“ neko prepoznao kao potencijalnog tržišnog konkurenta.
– Privatizacija u Užicu ima još jednu specifičnost: naime, Agencija za privatizaciju je ovde raskinula čak 11 kupoprodajnih ugovora, budući da novi vlasnici nisu ispunili preuzete obaveze. Očekivalo se da će država, posle raskida ugovora, pomoći tim preduzećima čiji radnici ispaštaju zbog nesposobnosti svojih gazda, ali takve nade su se izjalovile – kaže za „Politiku“ predsednik Samostalnog sindikata u Zlatiborskom okrugu Petrašin Drulović, zbog čega je, kako naglašava, devet ovdašnjih firmi „ni na nebu, ni na zemlji“, jer je kod njih kasno došlo do raskida kupoprodajnih ugovora, kad su već bile „dužne i bogu i narodu“. One zvanično postoje, ali niti prihoduju niti imaju perspektivu. Nekima su, zbog nagomilanih dugova, isključene struja i voda. Tako je i u „Gami“, kojom su neslavno gazdovali Slovenci, zatim u Fabrici kože, koju je kupio izvesni ruski biznismen, koji je jednostavno otišao kada su dugovi počeli da pritiskaju firmu. U kožari je, recimo, zbog golemih dugova, sve bilo popisano i pod hipotekom, čak i portirnica na ulazu u firmu, a radnici, imajući u vidu da nikako ne mogu da naplate zaostale zarade, tražili su da se pod hipoteku stavi i most preko Đetinje, kojim su prelazili u fabriku, a nekad davno su ga sami pravili.
I „Zlatiborka“ je ostala bez vlasnika još početkom 2006. godine, ali u njoj do danas nije imenovan zastupnik državnog kapitala.
– Ministarstvo za ekonomiju obezbedilo je socijalni program za 671 radnika najugroženijih užičkih firmi. Obezbeđene su im otpremnine od po 200 evra za godinu staža. Tako je, posle prihvatanja socijalnog programa, u „Raketi – putnički saobraćaj“ ostalo svega 15 radnika, u „Gami“ i „Jelovoj gori“ samo po jedan, u Fabrici kože – nijedan. „Gradina“ je takođe imala probleme sa lošom privatizacijom, ali je većinski paket njenih akcija pre nekoliko meseci kupila „Lili drogerija“, zadržala 56 radnika i vratila „Gradinine“ dugove – objašnjava Drulović.
Tri puta manje industrijskih radnika
I u bolje stojećim užičkim preduzećima došlo je do smanjenja broja radnika, uz bitno povećan obim posla za one koji su ostali i tek neznatno uvećane (ili iste) plate. Brojke kojima sindikat raspolaže dovoljno govore: tokom osamdesetih godina, Užice je imalo oko 80.000 žitelja, među kojima 36.000 zaposlenih, od kojih 17.000 industrijskih radnika. Početkom ove godine, ima sličan broj stanovnika, a 24.780 zaposlenih i svega 5.800 radnika u industriji. U građevini je nekada ovde bilo 4.400 zaposlenih, sada oko 1.700, u trgovini 2.400, a sada za 700 manje, u ugostiteljstvu 1.100, a ovih dana samo 193 radnika. Ali, kao kuriozitet, povećanje broja zaposlenih beleži zdravstvo: nekad 2.400, a sada 2.662 radnika rade u zdravstvu Užica, svaki deseti zaposleni ovog grada. Penzionera ovde sada ima 16.270, a nezaposlenih oko 7.000.
Branko Pejović