http://www.kurir-info.co.yu/Arhiva/2005/novembar/01/V-15-01112005.shtmlPREKOBROJNISnežana i Milan Skokić iz užičkog sela Volujac dobili su sedmo dete, dečji dodatak, međutim, dobijaju samo za prva četiri, ostala na to nemaju pravo
UŽICE - Snežana Skokić (39) iz užičkog sela Volujac rodila je sedmo dete, ali njen sin Nenad nema pravo na dečji dodatak, ali ni na bilo koju drugu pomoć države. Po zakonima Srbije, dečji dodatak i jednokratna pomoć daju se samo za prvo, drugo, treće i četvrto dete, a za svako "preko toga" - nema ništa.
Foto
Skokići trenutno žive u trošnom seoskom kućerku od 4.800 dinara invalidske penzije Snežaninog supruga, i pomalo od nadnice koju trojica najstarijih sinova zarade u najmu. Iako žive u nemaštini, pa mali Skokići često zanoće i gladni, njihovi otac i majka ne kukaju, ne traže nikakvu pomoć.
Samo ih, kažu, boli nepravda. Boli ih to što ih se država seti samo kada treba da plate porez i sinove pošalju pod oružje, u vojsku.
- Siroti smo, ali volimo decu i drži nas ova dečja vriska, cika, smeh, drži nas želja da jednog dana naši sinovi budu jaki, da im niko ništa ne može...
- Živimo od moje invalidske penzije i onoga što zaradim u nadnici... Ne primamo ni dečji dodatak, nikakvu pomoć, ništa. Imamo malo zemlje, malo šume, pa imamo malo voća, malo povrća... Došlo je teško vreme: niko nikoga ne vidi, umirao neko ili se rađao - državi je svejedno! - kaže Milan, otac sedmoro mladih Skokića.
Devetoro Skokića, kad Snežanini i Milanovi trojica starijih sinova dođu iz nadnice, žive u kućici u Volujcu koja ima tek dve omanje prostorije. U prvoj, jedva "dva sa dva", nalazi se kuhinjski sto, četiri stolice i mašina za pranje veša. Druga prostorija, "četiri sa četiri", Skokićima je već 22 godine i dnevna i spavaća i dečja soba... Sa plafona sobe vise kore kreča, iz uglova sobe miris memle...
- Izvinite, malo je ovde neprovetreno... Imamo problema sa prozorima: duvalo je ispod prozora, pa smo ih zakucali. Ne otvaramo ih više, jedino otvorimo ovaj prozor u predsoblju... - kaže Snežana.
Zatekli smo je sa Nenadom u rukama. U drugoj sobi, na krevetu su, pokriveni ćebadima, ležali trogodišnji blizanci Dušan i Dušica i petogodišnji Stefan. Njihova starija braća, Bojan (18), Jovan (21) i Goran (22) bili su onomad, kad smo stigli u Volujac, u nadnici, na nekom gradilištu blizu Beograda.
Gledaju je kao čudo
Snežana Skokić kaže da neće više da moli državu za pomoć. Gde god ode gledaju je kao čudo.
- Dobro priča moj Milan, neću više ići da tražim pomoć, da me tamo gledaju kao neko čudo. Neka je državi sa srećom taj zakon po kome moj Nenad nema pravo ni na dečji dodatak, ni na kakvu drugu pomoć države - kaže ona.
- Kad čuju koliko dece imam, uglavnom me pitaju: "Što si rađala, pa se sad mučiš?" A ja im velim: "Jeste, mučim se." Ali, ne znaju oni kolika je to sreća... Sad, istina je, zimus, kad sam shvatila da sam ostala trudna, htela sam da odem kod lekara, htela sam da abortiram, ali nisam imala para... I, eto, rodih Nenada. Sreća moja, sunce moje, porašće on majci, pa će čovek postati... - veli Snežana.
Za Milana Skokića Snežana se udala u petnaestoj godini. Prvog sina, Gorana, rodila je u šesnaestoj, drugog iduće godine. Sa nepunih dvadeset godina već je imala trojicu sinova. Milan je u to vreme radio u užičkom tekstilnom preduzeću "Froteks", imao solidnu platu i Skokići su sve do početka devedesetih godina živeli ne toliko bogato, koliko srećno i bezbrižno. Posle je počela kriza, nestalo je i one jedne plate, a jedino što je Skokićima ostalo jeste želja da imaju još dece.
- Nismo išli na more, ali nismo išli ni za pomoć u opštinu. Živeli smo, onako, skromno, deca su išla u školu... A onda je došlo teško vreme... Fabrika je počela da propada i 1995. godine ostao sam bez posla. Izjurili me iz fabrike k'o kera. Posle sam nešto radio oko kuće, povredio se i, evo, od sveg rada u fabrici, od svega mi je ostala samo penzija od tačno 56 evra.
- Ni za 'leb i mleko deci. Ali, neću da prosim od države, neću joj više pokucati na vrata. Odem ja u nadnicu, mogu još da kopam, da odsečem bukvu. I ova trojica sinova su pristigla, pa i oni donesu neki dinar. Neka nas, preživećemo mi, nego ne znam kako će ova država preživeti kad je ovakva - kaže Milan.
(Z. Š.)