Oreska - Užice

UŽICE => Naše Užice => Temu započeo: Pedja 20.10.2008. 19:41:28



Naslov: Ljubiša Stevanović iz sela Vrane, majstor za korpe i vešt brica i u devedesetoj
Poruka od: Pedja 20.10.2008. 19:41:28
http://www.politika.rs/rubrike/Srbija/Majstor-za-korpe-i-vesht-brica-i-u-devedesetoj.lt.html

Majstor za korpe i vešt brica i u devedesetoj

Rad produžuje život, kaže Ljubiša Stevanović, koji već decenijama svakog jutra pije po jedno živo jaje, onako iz ljuske

Ugrejalo sunce jesenje i razlile boje u krošnjama usred brda iznad Rzava u selu Vrane kod Užica, a stari majstor Ljubiša Stevanović izašao pred kuću, poređao alat i pravi korpe. Strpljivo nožem delje leskovo ili vrbovo pruće, posle ga „vitka”, pa savijenoj korpi osnovu daje čvršćim prutom od jasena. Nastaju male i velike, četvrtaste i okrugle korpe i košare, od davnina pravljene po našim selima.

Devedeseta je godina samoukom majstoru Ljubiši, nema starijeg u čitavom kraju, a on još lakog pokreta, dobrog zdravlja i vedra duha. Veli, video u detinjstvu kako drugi korpe pletu, bilo mu zanimljivo i počeo sam. Jednu po jednu, za tolike decenije bezmalo hiljadu napravio.

– Nije zbog prodaje, radim to po navici, jer ne volim da budem dokon. Nekome poklonim, pokoju i prodam, jeftino, na zaradu i ne računam. Prodavao sam i etno-muzeju u Sirogojnu, tražili mi za turiste – kazuje stari majstor, izgledom znatno mlađi nego što mu krštenica beleži. Rodio se na Petrovdan 1919. godine, ovde u Vranama. Dok delje pruće sedi na maloj zelenoj stolici koja je, kaže, njegova vršnjakinja: kad se rodio jedan rođak doneo ju je na babine.

A nije bio lak život Ljubiše Stevanovića. Krenuo u užičku Gimnaziju, ali odustao, jer ga je selo više privlačilo. Sa 18 leta se oženio Emilijom, pa sa njom i roditeljima Vitomirom i Jelenom – koji su se još pre rata, mada nastanjeni u ovim zabitim krajevima, redovno pretplaćivali na „Politiku” – ostao da živi na porodičnom imanju. Radio je sve težačke poslove: kopao, orao, o stoci brinuo, najviše rabadžijao, a u celom kraju se kao vrstan potkivač volova pročuo.

– Kad se zaratilo 1941. godine bio sam na služenju vojnog roka u Kosovskoj Mitrovici, pa je naš puk zarobljen između Skoplja i Kumanova. U nekom logoru Nemci su nas tamo držali 12 dana pod vedrim nebom, bez hleba i vode, vojnici su umirali. Posle su nas, koji smo se javili na dobrovoljni rad, prebacili u Grčku da tamo pravimo neki most, a kad je Hitler zaratio s Rusima, poslat sam u zarobljeništvo u Nemačku, u mesto Rimberg kod Hanovera. Bio sam na jednom seoskom imanju, kod dobrog gazde, gde se dobro i radilo. Sećam se da sam džak od 100 kila pšenice iznosio uz 17 stepenica. Gazda me hvalio što sam vešto korpe pleo. Četiri ratne godine sam proveo tamo, kući u Vrane uredno slao pisma, a oni meni pakete.

Posle rata Ljubiša je nastavio svoj seoski život, u radu preko dana, a pravljenju korpi uveče, kad nađe vremena. Rad ga, kaže, drži, teže mu je kad sedi. I sada, u dubokoj starosti sposoban je da u svemu pomalo majstoriše. Ume i da podšiša, vešt je sa električnom mašinicom, a ruke ovom starom „brici” ne drhte toliko da bi uplašio mušteriju.

– Ma to onako, pomalo, da komšije ne zarastu u kosu. Dođu, pa ih ja podšišam i uredim. Valjda su zadovoljni, jer mi i mlađi iz sela sada na šišanje dolaze. Komšija Dragan Petrović stalno priča: niko ne može da me podšiša kao Ljubiša – kaže ovaj devedesetogodišnjak, a na pitanje koji je njegov recept za vitalnost, kaže: „Nema tu pravila, ali treba redovno raditi i stalno biti aktivan, uredno živeti, ni u čemu ne pregoniti”.

– Jedem sve, ali ne preterujem. Doručkujem, pa ručam u kasno popodne, da bih pred spavanje samo popio šolju običnog ili kiselog mleka. A još od zarobljeništva navika mi je da svakog jutra popijem po jedno živo jaje, onako iz ljuske..

Ljubiša ima četvoro dece, desetoro unuka, 11 praunuka. Omiljen je kod mlađih. Njegovi sinovci Petar i Milivoje, ljudi u zrelim godinama, hvale vrednog strica na svakom koraku:

– To je nesvakidašnje pozitivna ličnost, milina je s njim razgovarati. Pleni nekom toplinom, pa uvek volim da s njim popričam i njegov savet uvažim – ponosi se stricem Užičanin Milivoje Džimo Stevanović.

A ovu složnu familiju Stevanovića, koja ovde u Vranama svake pete godine okuplja svoje bratstvenike rasute po celom svetu, pre neku godinu posetio je i sadašnji selektor naše fudbalske reprezentacije Radomir Antić. I on se zadivio vitalnošću i umećem deda-Ljubiše, pa se s njim fotografisao.

Branko Pejović