Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Da niste izgubili svoj aktivacioni e-mail?
Oreska - Užice
Prijavite se sa korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
 
ARHIVA
   Početna   Pomoć Pravila Pretraga Gallery Prijavljivanje Registracija  
IZBORI: NAJFORUMAŠ I NAJFORUMAŠICA GODINE
AKCIJA: SVI UŽIČANI NA JEDNOM MESTU!
Za užičke nekomercijalne organizacije i ustanove besplatno...
Stranice: [1]
  Štampaj  
This topic has not yet been rated!
You have not rated this topic. Select a rating:
Autor Tema: Nasi srednjovekovni gradovi - Uzice  (Pročitano 2299 puta)
radnik
provereni korisnici
iskusan korisnik
****
Pol: Muškarac
Ime i prezime:
radnik
Mesto: Užice
Lokacija: Omladinska
Država: Srbija
FaceBook: ima
Blog: ima
Horoskop: Blizanci
Poruke: 378



« poslato: 31.03.2008. 22:15:48 »

Nasi srednjovekovni gradovi - Uzice
Na kljunu vrletnog brega



Kad se danas iz Uzica magistralnim drumom krene prema Zlatiboru, Sarganu i Mokroj Gori, s desne strane, na vrhu stenovitog grebena, gotovo nadohvat ruke, naziru se ostaci nekad mocne i znacajne utvrde. Kameni tragovi obrasli su sitnim rastinjem i tesko je odgonetnuti kako je sve to nekad davno izgledalo

Sliku grada kome je glava medju oblacima a noge u virovima reke mozda ponajbolje ilustruje dogadjaj koji se zbio 2. oktobra 1737. godine. Posle poraza od Austrije, potpomognute oruzjem i verom Srba da je sloboda kucnula i na njihova vrata, Uzice je postalo vazan pogranicni grad Turske koja je izgubila gotovo ceo Beogradski pasaluk. I valjalo ga je braniti i odbraniti.

Austrijske trupe artiljerijskom vatrom napale su grad 30. septembra, a srpska milicija tukla je branioce s ledja. Za naredni dan bio je predvidjen juris na bedeme i vec su bile pripremljene lestvice za penjanje na zidove, kao i materijal za popunjavanje rova i izradu jedne vrste mosta prema glavnoj gradskoj kapiji. Dogadjaji su, pak, krenuli drugacijim tokom i to, kako u izuzetnoj knjizi - monografiji „Uzicki grad” pise nas uvazeni arheolog dr Marko Popovic, inace rodjen u Uzicu, zahvaljujuci umesnosti i hrabrosti trojice Srba cija imena istorija, nazalost, nije upamtila.

Oni su se nalazili u gradu s turskom posadom koja je brojala oko 200 glava, i nocu, posle prvog dana borbe, kradomice su se konopcima spustili niz bedeme, pravo kod napadaca. Poverili su im brojno stanje branilaca, ali i da utvrdjenje ne moze da se osvoji na juris sve dok se ne provale gradske kapije, od kojih je ona unutrasnja, glavna, bila oblozena gvozdenim plocama i sa zadnje strane pojacana barikadom od kamenja. Sami su se ponudili da ih provale cuskijama, a mozda i minama. Tako je i bilo. Ali, ni Turci se nisu dali, pa su zestoko napali gadjajuci ih kamenjem s bedema sve dok nisu smrtno stradali u dubokom rovu ispred kapije.

Austrijanci su u medjuvremenu iskoristili priliku i dovukli top koji bi gadjao sporna gvozdena vrata i tako omogucio prodor u grad. Medjutim, kad su videli da je djavo odneo salu, Turci su odlucili da se predaju pod casnim uslovima.

Cela ova prica upravo u tim trenucima dobija opravdanje zasto se bas ona ugnezdila na samom pocetku ovog teksta. Naime, cim je istaknuta bela zastava, dva turska oficira uzjahala su uzad i njima se spustila niz gradske bedeme da ugovore uslove predaje. Primio ih je licno feldmarsal Skendorf, glavnokomandujuci. Kad su se saglasili sta je cija obaveza, jedan oficir ostao je u logoru kao talac a drugi se, zajedno s carskim tumacem i dokumentom o predaji napisanim na nemackom, ponovo dohvatio uzeta kojim su ga izvukli u grad. Istim putem vracen je i tekst na turskom jeziku. Tek tada je posada otvorila kapiju i predala se...

Uzice ni na nebu ni na zemlji, i na nebu i na zemlji.
Kad se danas iz Uzica glavnim putem krene prema Zlatiboru, Sarganu i Mokroj Gori, s desne strane, na vrhu stenovitog grebena, gotovo nadohvat ruke, naziru se ostaci nekad mocne i znacajne utvrde. Kameni tragovi obrasli su sitnim rastinjem i tesko je radoznalom namerniku odgonetnuti kakav je tu, nekad davno, bio grad. Uostalom, vekovima su se tuda provlacili trgovacki karavani, ali tutnjali i vojni pohodi od Vrhbosne, danasnjeg Sarajeva, do Beograda i dalje.

Povest o nastanku Uzica (ime, po svoj prilici, nastalo po topografskim odlikama mesta jer je tu uska klisura Djetinje okruzena strmim visovima) zapreteno je u tami vekova. Zna se da je prvi pouzdan podatak o postojanju naselja pod tim imenom zabelezen u jednom dubrovackom dokumentu iz 1329. godine. Ne zna se, pak, pouzdano ko ga je i kad sagradio. Postoje samo posredni izvori.

Prvi podatak koji nedvosmisleno upucuje da je grad, s tri strane okruzen dubokom klisurom Djetinje a s cetvrte visokom i strmom stenom, postojao jos u drugoj polovini 14. veka istoricari su nasli u knjizi objavljenoj mnogo kasnije. Rec je o delu Mavra Orbina „Kraljevstvo Slovena” iz 1601. godine u kome ovaj uceni Dubrovcanin opisuje sudbinu zupana Nikole Altomanovica i pominje Uzice kao mesto njegovog tragicnog kraja.


Vodena kula bila je vazan deo utvrdjenja – crtez na osnovu zamisljenog izgleda s presekom iz knjige „Uzicki grad” dr Marka Popovica.

A prica o zupanu Nikoli umnogome je i prica o pocetku kraja srednjovekovne Srbije Nemanjica. Nakon sloma vrhovne vlasti poslednjeg cara Urosa, oblast oko Uzica pripala je mocnoj porodici Vojinovica ciji su se posedi pruzali od zaledja Dubrovnika pa sve do Rudnika. Nju je nasledio zupan Nikola Altomanovic, sinovac velikog zupana Vojislava, i posle poraza Mrnjavcevica na Marici, 1371. godine, postao najjaci oblasni gospodar na prostoru nekadasnjeg Carstva. „Bio je veliki junak na oruzju i spretan, ali drzak, nepostojan u svojim delima i veroloman, lako se lacao oruzja i zapocinjao rat sa svim vladarima svojim susedima...”

Ali, ni susedi nisu sedeli skrstenih ruku, posebno knez Lazar i bosanski ban Tvrtko koji su u pomoc pozvali i ugarskog kralja Ludviga. Bezeci pred tolikom silom, zupan Nikola uzaludno je trazio utociste u svojim utvrdjenim gradovima, poput Klobuka kod Trebinja i Konavla. Na kraju se ulogorio u Uzicu, svojoj poslednjoj odbrani, sto je povesnicarima dokaz da je ovde utvrda vec postojala mnogo pre jeseni 1373. godine, cak i da postoji mogucnost da je izgradjena u vreme sestogodisnje vladavine ovog mladog zupana. Tada je grad opsednut i napadnut vatrom, po svoj prilici zapaljivim strelama. Branioci su se predali, a dotad silni velmoza Nikola je zarobljen, oslepljen i pogubljen. Grad je pripao knezu Lazaru, ali se o njemu iz tog vremena i vremena njegovih naslednika malo ili gotovo nimalo zna...

Poput mnostva zbivanja u nasoj proslosti, i povest o Uzicu umnogome je utemeljena na podacima iz turskih vremena. Ali, ni tu nije sve jasno, ne bar ono s pocetka njihovog upravljanja gradom nad Djetinjom. Nije, na primer, pouzdano ni kad su osvojili Uzice: da li se to desilo u vreme pada Despotovine, 1459. godine, ili nesto kasnije. Zna se, medjutim, da u to vreme Turci nisu mnogo brinuli o utvrdjivanju tek osvojenih oblasti. Zurilo im se da granice odmaknu sto dalje prema zapadu.

Najznacajnije podatke o Uzicu u vreme Turaka ostavio je, 1664. godine, za istoriju nasih krajeva cesto nezaobilazni putopisac Evlija Celebi(ja). Mada u nekim zapazanjima - kako su utvrdila ne tako davna arheoloska istrazivanja - preteruje, opis je u sustini tacan.
„To je lep grad na obali reke Djetinje, a lezi na vrletnoj i visokoj steni kao grad Tokat. Zidan je u obliku cetvorougla, a tvrd je kao da ga je gradio Saddad. Njegov opseg iznosi tri hiljade i stotinu koraka.

Unaokolo ima cetrdeset jednu kulu, a po bedemima cetiri hiljade grudobrana. Gradske zidine visoke su cetrdeset arsina, a kako se sa sve cetiri strane nalaze strmenite vratolomne stene i provalije kao pakleni ponor, nema ni sa jedne strane opkopa. Iako sa zapadne, severne i juzne strane ima uzvisenja koja nadvisuju grad, ta su brda toliko udaljena da je sa njih nemoguce izvrsiti juris na grad, a izmedju brda nalazi se provalija duboka kao najnizi stupanj pakla...

Stoga se ni na kakav nacin grad ne moze napasti minama, niti nabacivanjem zemlje. U nase vreme ne bi mogao da odoli zestokim udarcima gvozdenih kugla, nego bi se brzo srusio. Ali mu se jurisem ne moze ni na koji nacin pribliziti jer lezi na kljunu vrletnog brezuljka, a sa ostale tri strane opasan je rekom Djetinjom... Kad bismo pri opsadi ovoga grada gradske zidine tukli iz topa, njegovi bi se stanovnici povukli u tvrde kamene pecine, te puscanom vatrom ne bi dali da se priblizi gradu. Na onom mestu kuda tece Djetinja, neimar je podigao visoku i veliku kulu i spustio sa grada u Djetinju osamdeset hvati duga uzeta namotavsi ih na cekrk tako da neprijatelj ne moze da primeti kad se iz Djetinje izvlaci voda...”

Raspevani Evlija je bas preterao kad je rec o broju kula, posto ih tada - opet za svedoka pozivamo arheologiju - nije bilo vise od pet do sest. Nije bilo ni toliko grudobrana, niti su zidine bile toliko visoke, zidan je u obliku trougla i nije bio veci od dve hiljade kvadratnih metara. Sve ostalo je, medjutim, tacno, posebno sud o strateskim osobenostima polozaja grada, odnosno mogucnosti odbrane.

Turski popis iz 1560. godine prvi je svedok o broju i sastavu gradske posade koja je tada brojala 37 mustahfiza-posadnika. Medju njima nalazili su se dizdar (zapovednik tvrdjave), cehaja (zamenik zapovednika), dvojica serbuljaka (desetara), kao i tri verska sluzbenika koji potvrdjuju da se u tvrdjavi nalazila i dzamija. o odrzavanju grada brinuli su, pak, hriscani iz varosi koja je polako rasla uz zidine. Grad na bregu prvenstveno je sluzio za odrzavanje reda i mira u samoj varosi i okolini i nije se preterano vodilo racuna o daljem utvrdjivanju. Sve dok zapadne granice Turske nisu pocele da se, pred naletima austrijskih trupa, pomeraju natrag. Tada je Uzice ponovo dobilo na znacaju.


Uzicki grad, crtez s prikazom opsade iz 1737. godine nalazi se u Ratnom arhivu u Becu.

Obnavljaju se glavna kula, citadela, uredjuju se bedemi, ojacava kapija, gradi se Vodena kula, jedinstvena medju utvrdama na nasem tlu. Visoka oko 43 metra, s osam spratova koje je povezivalo 168 stepenika, ona se spustala u korito reke da bi kroz nju na cekrk mogla da se izvlaci voda, ali tako da to neprijatelj prilikom opsade ne moze da vidi. Unutar zidina grade se i zgrade za smestaj posade, skladiste municije i stovariste hrane.

U uslovima ratovanja hladnim oruzjem bila je to prakticno neosvojiva tvrdjava. Uz dovoljno hrane i vode izvlacene iz reke, mogla je dugo da odoleva. Medjutim, muke nastaju kad se na bojistu pojave opsadni topovi cijim gvozdenim kuglama bedemi grada ne mogu da odole. Takva je, uostalom, bila i sudbina vecine ne samo nasih srednjovekovnih gradova.

Velikim turskim porazom kod Beca 1683. godine krenulo je oslobadjanje pokorenih hriscanskih naroda. Jedan za drugim padaju mnogi utvrdjeni gradovi a opasnost se priblizava i Uzicu koje pocetkom 18. veka postaje glavno vojno uporiste na jugozapadu Beogradskog pasaluka. Ovde je, zbog posebnog polozaja, bilo nemoguce utvrditi grad novim bastionima, pa Turci odlucuju da izgrade takozvano spoljno utvrdjenje ne bi li time onemogucili neprijatelju da posedne uzvisenja najbliza gradu i na njih postavi svoju opsadnu artiljeriju.

Uzalud. Kako je vec receno na pocetku ovog teksta, grad je potpisao predaju 2. oktobra 1737. godine. O gubicima turske posade nema sacuvanih podataka, dok je austrijska vojska imala 220 poginulih ili ranjenih vojnika, medju kojima je bilo i oko 30 Srba. U grad je smestena posada od 200 vojnika, uglavnom Nemaca i nesto Srba.

Zakratko. Jer, osvajanje Uzica bilo je poslednji uspeh Austrijanaca u ovom ratu. Vec 1. marta naredne godine grad je sa 6000 vojnika opseo zvornicki Mehmed kapetan. Tek nakon tronedeljnih borbi Turci su iz Zvornika dovukli dva velika opsadna topa koji su odlucujuce uticali na dalji tok borbe. Naime, vec prvog dana grad je doziveo velika razaranja i braniocima je jedino preostalo da se, uz koliko-toliko casne uslove, predaju i povuku.

Uzicki tvrdi grad sad je malo nalikovao sebi jer su bedemi i kule tesko postradali. Valjalo je obnoviti i dodatno, za neke nove bitke, utvrditi grad. Ni nakon obimnih arheoloskih istrazivanja uradjenih osamdesetih godina upravo minulog veka, ne zna se pouzdano koliko su trajali ti radovi i sta je sve tokom tog 18. veka, kad gradska utvrda dobija svoj konacni izgled, uradjeno. U svakom slucaju, odbrana Uzica je ojacana, ali ce vreme i dogadjaji koji su usledili pokazati da ni to nije dovoljno, da je doba tako gradjenih utvrda nepovratno proslo.

Ali, zato raste varos uz utvrdu i sredinom 18. veka Uzice ima polozaj sehera, velikog muslimanskog grada, s 21 mahalom, 488 domova i, po svemu sudeci, 14 dzamija. Na srecu mestana, grad je mimoisao austro-turski rat iz 1788-1791. godine.


Ovako danas izgledaju ostaci nekad mocne utvrde.

Tek sto su odjedrili vetrovi tog sukoba, buknuo je Prvi srpski ustanak, a 30. jula 1805. godine ustanici su svom silinom napali uzicku varos i zapalili je sa svih strana tako da, kako su svedocili ocevici, nijedna kuca nije ostala cela. Preziveli su spas potrazili iza kamenih bedema, gde se vec nalazilo i mnostvo zatocenih Srba.

Ubrzo su se, u znak predaje, na vrhovima bedema zabelele zastave. Postignut je sporazum da se iz grada isteraju dahije, da Turci starosedeoci ostanu i u tvrdjavi i u varosi ali da se ne mesaju u srpske poslove, a da u ime odstete ustanicima plate 5000 dukata „tek da vide kako se danak placa” i da daju 80 konja koji ce biti razdeljeni staresinama i vojsci.

Ovo svojevrsno dvovlasce nije, naravno, bilo bez mnostva nesuglasica, cak otvorenih zestokih okrsaja u kojima je tesko ranjen i Milos Obrenovic. I Karadjordje je mesec dana ucestvovao u opsadi grada i onda produzio dalje, novim izazovima. U opsednutom gradu, s mnostvom izbeglica, Turci su, izmoreni gladju, poceli da jedu i konje. Nista im nije pomoglo i sredinom jula 1807. godine su se predali. Tako je za ustanicku Srbiju oslobodjeno Uzice postalo glavno vojno uporiste u daljim ratnim poduhvatima prema gornjem Podrinju i Bosni i tu se ponekad nalazilo nekoliko hiljada vojnika.

Valjalo je, pak, pred predstojece dogadjaje obnoviti i utvrditi bedeme, ali to je iz vise razloga bilo gotovo nemoguce. Zato je ruski inzenjerski major Vasilije Antonovic Gramberg, zaduzen da ucini sve sto moze na poboljsanju sistema odbrane u ustanickoj Srbiji, predlozio da se na susednom brdu Karaula podigne spoljno utvrdjenje koje ce stititi i utvrdu i varos. Uz to, grad je opremljen dodatnom municijom i naoruzanjem a u magacine je, pocetkom juna 1812. godine, dopremljeno 50 tona zita. Za komandanta grada ponovo je postavljen vojvoda Milos Obrenovic. Zanimljivo je da je to vreme kad se, upravo ovde, cine prvi pokusaji da se u Srbiji uvede stajaca vojska.

Po slomu ustanka 1813. godine, Uzice je ponovo u rukama Turaka. Grad to ostaje i nakon Druge srpske bune, kad su u citavoj Srbiji Turci u utvrdama a domace stanovnistvo ispod ili oko njih. Posto su sukobi skoro svakodnevni, Turci obnavljaju bedeme i kule i to su poslednji radovi na utvrdjivanju Uzickog grada.

Krajem septembra 1862. godine u Uzice je stigla komisija za iseljavanje Turaka iz Srbije dogovoreno nekoliko dana ranije na konferenciji velikih sila u Kanlidzi. I ne samo to. Po tom dogovoru bilo je predvidjeno i da se, zajedno s obliznjim gradom Soko, porusi i utvrda nad Djetinjom. U izvestaju od oktobra 1862. godine Ilija Garasanin ovako je obavestio pretpostavljene: „Uzice je ocisceno od Turaka i Grad ovdasnji razrusen!” Izgleda, medjutim, da je grad bio samo delimicno onesposobljen za upotrebu jer je tek krajem zime naredne godine, u prisustvu engleskog i turskog komesara, Uzicki grad razoren i onesposobljen kao vojno uporiste.

Danas je to omiljeno izletiste hrabrijih mestana, ali i onih koji vole da na vrhu ovog brega, bar nakratko, otplove u proslost uvereni da ce onda lakse odgonetnuti buducnost.

Petar Milatovic, POLITIKIN ZABAVNIK

Izvor: http://illyria.proboards19.com/index.cgi?board=yugohellenism&action=display&thread=1198302285
Sačuvana
Ugljesa
provereni korisnici
iskusan korisnik
****
Pol: Muškarac
Mesto: Ужице
Poruke: 455




Najforumaš 2008
« Odgovor #1 poslato: 01.04.2008. 00:47:52 »

Одличан текст, ово сам одавно тражио. claps
Sačuvana

Stranice: [1]
  Štampaj  
 
Prebaci se na:  


Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1 RC3 | SMF © 2001-2006, Lewis Media | Imprint Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!
Stranica je napravljena za 2.051 sekundi sa 34 upita.