Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Da niste izgubili svoj aktivacioni e-mail?
Oreska - Užice
Prijavite se sa korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
 
ARHIVA
   Početna   Pomoć Pravila Pretraga Gallery Prijavljivanje Registracija  
IZBORI: NAJFORUMAŠ I NAJFORUMAŠICA GODINE
AKCIJA: SVI UŽIČANI NA JEDNOM MESTU!
Za užičke nekomercijalne organizacije i ustanove besplatno...
Stranice: [1] 2  Sve
  Štampaj  
This topic has not yet been rated!
You have not rated this topic. Select a rating:
Autor Tema: Aleksandar Hemon - Nowhere Man (nova knjiga)  (Pročitano 11470 puta)
David
Gost
« poslato: 30.10.2002. 23:11:32 »

Baš onako 'hemonovski'

Dvije godine nakon fantastičnog američkog debija sa zbirkom priča Question of Bruno, bosansko-američki pisac i stalni kolumnist Dana, Aleksandar Hemon, ima novu knjigu. Nowhere Man (Čovjek niotkuda) prvi je Hemonov roman na engleskom jeziku i druga epizoda priče o velikom piscu i velikom uspjehu  

--------------------------------------------------------------------------------

 leksandra Hemona prati priča od kakve se i legende prave: momak odrasta u Bosni, postane novinar, putuje u SAD na turneju "dobre volje" o trošku tamošnje vlade. Sli jeće u Chicago upravo dok opsada Sarajeva počinje, ostaje, ženi se Amerikankom, uči engleski podvlačeći u rječniku riječi iz Lolite. Objavljuje prvu kratku priču na engleskom samo tri godine po dolasku. Debitantska knjiga, The Question of Bruno, priziva zapaljiva poređenja s Nabokovom, Kunderom i Danilom Kišom. Postaje književni miljenik, kriščica genija starog svijeta baš tu, na američkoj zemlji.

Njegova proza jeste posuta tragovima Kiša i Nabokova, sigurno, ali Hemon je najdojmljiviji upravo zato što je tako nepogrešivo hemonovski. S referentnim tačkama pop-kulture barata dobro kao Dave Eggers, a vičan je samosvjesnim postmodernim fusnotama koliko i David Foster Wallace. Pa ipak, Hemon ostaje trezveno Evropljaninom u svjetonazoru, kao neko ko je odrastao negdje gdje su mladi ljudi imali tegobnije brige od semiotike u Buffy - Istrebljivačici vampira.

Prije par godina napisao je da je "pričanje i pisanje priča od posvemašnjeg historijskog i političkog, i, jebiga, ljudskog značaja". Potom je izružio "brbljivi cinizam čitave vojske friško dresirane spisateljske pješadije, priče o čamotinji srednjeg Zapada… priče o razvedenim univerzitetlijama što prolaze kroz svoje godišnje krize na nekoj konferenciji bogu iza tregera". Iako nije pribilježio nijednu priču o razvedenim akademskim parovima, Hemon se dohvatio teme dosade na srednjem Zapadu, bar onoliko koliko je povezana s izbjeglicom koji se prilagođava životu u savremenom Chicagu.

The Question of Bruno (2000) bila je serija razigranih, poluautobiografskih priča povezanih temama izmještanja, identiteta, porodične sage i doseljeničkog života. Priče su se vrtjele oko živopisne galerije uhoda i kameleona, poput Alphonsea Kaudersa, lika poput Zeliga, koji kroz historiju vrluda oblajavajući Rosu Luxembourg i tukući pivo s Hitlerom. Hemon je opčinjen likovima koji za sobom ostavljaju trag kontradiktornih mitova. Najiznijansiraniji od njih prvi put se javio u noveli od 75 stranica pritajenoj unutar Brune: Jozef Pronek, napeti spoj razdraganog i tmurnog, hladnokrvnog i ranjivog.

A sad - ponovo na zahtjev puka! - Pronek se opet javlja kao junak Nowhere Mana, Hemonovog debitantskog romana. Možda ćete zamijetiti da činjenice iz Pronekovog života zrcale Hemonov: sin Bosanke i Ukrajinca, mladi novinar koji putuje u SAD, na koncu se naselivši tu, s grižnjom izdaleka prati uništavanje Sarajeva. Neki lik koji je rat prošao izazvao bi možda i nešto naše sućuti, no nekom poput Proneka to teže polazi za rukom. On nije iz prve ruke svjedočio užas niti iskusio teške nedaće. Pronekova patnja više je egzistencijalistička: on je čovjek otkinut od svoje obitelji i od svoje zemlje, koja mu je sad neprepoznatljiva.

S markicom zbirke priča, The Question of Bruno je čitaocu davao osjećaj bliži malo opuštenijem romanu; paradoksalno, Nowhere Man je zamišljen kao roman, ali je svojom fragmentiranom strukturom bliži knjizi kratkih priča. Hemon raspoređuje zbunjujući miks naratora, tonova i kronologije. Priču pričaju neimenovani Bosanac - nastavnik engleskog za strance koji je Proneka znao kao klinac, i Amerikanac po imenu Viktor Plavchuck koji je Jozefu bio cimer u Ukrajinskoj ljetnoj školi - smjenjujući se i s ljubavlju skicirajući mnoga Pronekova lica. Tu je mladi Jozef, koji vodi dječije haustorske ratove ulicama Sarajeva, kojeg odmjenjuje Jozef-koji-bi-da-bude-rock-zvijezda, pjevač VIS Slijepi Jozef Pronek i Mrtve Duše. Pa je tu i Jozef, adolescentni Romeo čija prva ljubav završava skandalozno, dok Pronek zavija "My Bonnie Lies over the Ocean pokušavajući da se ne oklizne na potrošen kondom koji je neko poturio, grla stegnutog od jada". Konačno vidimo malodušne isječke Jozefa u Americi: posluživanje fast-fooda, dreždanje na času engleskog za strance, prikupljanje priloga za Greenpeace. U tom zadnjem odjeljku Pronek izbija kao "nowhere man" iz naslova. Čini se da je oprezan pred uklapanjem u ma koji singularan identitet, nakon što je vidio da etnički identiteti kod kuće postaju smrtne presude. Kud god krene, Amerikanci pitaju da li je Srbin ili Musliman.

Često se sapliće odgovarajući: "Ja sam kompliciran… Možete reći da sam baš Bosanac." Idući od vrata do vrata u ime Greenpeacea, Pronek proživljava anonimnost koja istodobno oduševljava i graniči s psihozom. Jedan dan neka žena ga pozove unutra, rekavši: "Čekala sam na tebe." Hemon zapisuje: "Nije se mogao sjetiti kako je tu stigao, kako je postao to što je sad. Sjeo je u fotelju koja ga je obgrlila nasuprot ugašenog TV-a… Šta bi se desilo, mislio je Pronek, kad bi naprosto skinuo cipele i obuo papuče, na noge otekle od hodanja?… Zašto ne bi mogao biti više osoba?"

Hemon balansira Pronekovo bezveznjaštvo visokog ranga sa očaravajuće hirovitim pristupom životu i jeziku. Kozmos osjećajnih stvari kovitla se i vitla oko njegovih likova. Čak i prostor iza peći, gdje bubašvabe bježe na sigurno, vri od života: "Zamišljao sam umaštenu toplinu, naslage poganluka, žice što krivudaju poput cesta. Zamišljao sam da stižem tu, još stežući mrvicu kože, nakon što me nešto ogromno umalo prepolovilo padajući na mene." Intenzivan promatrač, Hemon čini da obične pojave čitate kao psihičke poremećaje.

Nelinearna struktura romana ima i svoje pogreške - najočitija je ta da njegovi naratori nisu stvoreni jednakim. Victor, besciljni američki student koji vehne za odlučno heteroseksualnim Jozefom, nudi detaljan opis njihovog ljeta u Ukrajini koji blijedi u poređenju s drugim poglavljima. Teško je zamisliti šta je Hemon ovdje namjeravao ilustrirati: možda Jozefov mačizam, njegovu političku strast, ili možda pogubljenost kukuruzom tovljenih Amerikanaca poput Victora, koji su bili izolirani od okrutnih drama historije.

U jednoj tački Hemon se odljepljuje od Pronekove priče da bi objasnio svoju autorsku dilemu: "Teži dio u pisanju pripovijesti o nečijem životu jeste izbor iz obilja detalja i mikrodogađaja, od kojih su svi jednako značajni, ili jednako beznačajni." Ako uključite samo krupne stvari, onda pogubite istinsko tkivo života, ali ne možete "pobrojati sve one trenutke kad svijet golica vaša čula samo da bi vam kliznuo kroz prste i trepavice, ostavljajući vas same da ispričate priču svog života publici koju zanima jedino vatromet univerzalnih iskustava".

Hemon nalazi gracioznu ravnotežu u Nowhere Manu, koristeći spisateljske trikove i savršeno elastičan jezik da stvori iskošen portret Jozefa Proneka, dvostrukog agenta i novog Amerikanca, koji jaši tokove historije.

(Preveo: Irham Čečo)

Amerika jeste rad i znoj

Piše: Emir Imamović

Uspjeh nekolicine bosanskih umjetnika, među kojima su pisci zbog mnogo čega najintrigantniji, fenomen je koji već traži ozbiljnu analizu. Mali je korak već napravio hrvatski kritičar i pisac Jurica Pavičić baveći se, sa neskrivenom, zdravom zavišću, likom, djelom i rezultatom Aleksandra Hemona, ali i Semezdina Mehmedinovića, Stevana Tontića, Dževada Karahasana, Miljenka Jergovića i Irfana Horozovića, zaboravivši, nadati se nenamjerno, i Ivana Lovrenovića, Marka Vešovića, Senadina Musabegovića, Mileta Stojića, Izeta Sarajlića… I sve one koji nemaju ni svjetsku slavu ni poziciju totema u novoj domovini, ali se mogu pohvaliti prevodima na svjetske jezike, izdavačima koji zbilja nešto znače, izlascima na velika tržišta, odnosno kritikama čiji su potpisnici često poznatiji od autora čijim se djelom bave.

Hemona je na prvu poziciju i u toj analizi, kao što će vjerovatno biti i u budućim, izbacila aktuelnost, tržišni uspjeh i mogućnost da, kako je Sarajlić naš najprevođeniji autor na strane jezike, Saša bude najprevođeniji bosanski pisac (i) na bosanski. Ali i još nešto: Hemon je naš najkompletniji autor, a njegovo iseljeništvo to čini još bitnijim, iako je, zapravo, život drugdje jedan od ključnih razloga za takvu poziciju. Istina, silom prilika.

U bavljenju Hemonom, međutim, lako je, već sada, upasti u zamku analiziranja njegova komercijalnog uspjeha nauštrb neosporne književne vrijednosti. Velika su tržišta naime takva da se novac i tiraži mogu postići bez ičega bitnog među koricama, što dokazuje, najpoznatiji među najgorima, Paolo Coelho, koji je s Alkemičarom (bajkom za odrasle nadrifilozofe) uspio ono što možda Saša (sa svojim rukopisima, koji su za djela nekih komercijalnijih pisaca od njega isto što i Louis Nazario de Lima Ronaldo za Džemu Smječanina) nikada neće. Kao što ni neko poput brazilskog majstora ublehe sigurno nikada neće biti, kao Hemon, nagrađen poređenjima sa Kišom, Kunderom ili Nabokovom, kojem takvo priznanje nije mogao donijeti tržišni interes izdavača, već samo vrijednost onoga što potpisuje i objavljuje.

Biti pisac odavno nije samo ni poza ni posao, niti nešto što zavisi isključivo od talenta - što, naravno, ne znači da talenat nije prijeko potreban i da je Hemon netalentiran, dapače. Aleksandar Hemon je autor po mjeri savremenog književnog tržišta i, istovremeno, pisac kojeg ne određuju ni nostalgija ni okolina, ali oba ta faktora, kao i bezbroj drugih, utiču na njegovu prozu. Naime, iako se uvijek u svojim djelima bavi Bosnom, ali kroz vlastito (i valjda jedino moguće iskustvo uvjerljivih pisaca), on svoju inspiraciju ne određuje nikakvom državnom granicom, a još manje "prvim jezikom". Među svim dobrim bosanskim piscima u egzilu (a Hemon je bosanski pisac onoliko koliko je Ničija zemlja i bosanski film) Saša je jedini koji piše na jeziku svoje druge države.

Također, Hemon svoje pisanje i pisanje kao posao shvata ozbiljno. Nije poznato kako vrijeme troši i na pijanstva puna sjećanja, niti na potragu za samopouzdanjem, niti mu, što je posljedica pozicije, suviše vremena odlazi na borbu za preživljavanje. On piše, ima agenta, izdavača, ne živi u svijetu vlastite veličine i pristaje na sve što prati promociju knjige i čini je uspješnom: putuje, govori, daje intervjue, odgovara na poruke i čitalaca i "eksperata"… Nekako, on kao da jedini zna da niko ne piše samo (makar tvrdi da bi to radio i da ga niko ne plaća) za sebe, da proces stvaranja ne završava stavljanjem tačke na posljednju rečenicu i da je pisanje zarad (samo) vlastitog duševnog zadovoljstva ipak bacanje talenta, jer, između ostalog, ima i jednostavnijih i lakših načina da se sebe učini sretnim.

Vrlo je vjerovatno da će iza Hemona ostati zavidan opus, da će se o njemu učiti u školama, da će mu se jednom neko ponuditi i za službenog biografa, a on će u starosti lijepo moći dangubiti po Chicagu, povazdan čitati sportske izvještaje i plaćati sezonsku kartu za Bullse, za neki red uz parket. Jer, Saša se od svog pisanja i bogati. Zasluženo, naravno. Uostalom, svako znanje košta, a on baš ima šta za unovčiti.

A nama u Bosni ostaje priča o nekome ko je i mogao i uspio, i ko, bez obzira na naziv nove knjige, nije čovjek niotkuda, već odavde. To što ima američki pasoš i adresu u Chicagu jeste, kada se sve sabere, sreća i za Hemona i za Bosnu. Niti bi ova zemlja, da je Saša ovdje, imala tako uspješnog pisca, niti bi on ikada mogao živjeti od svog pisanja.
 

http://www.bhdani.com/sadrzaj/t28014.shtml


***
Sačuvana
zabic
Gost
« Odgovor #1 poslato: 31.10.2002. 01:04:25 »

svaka cast! I Sasi i Davidu na budnom oku.
Sačuvana
zabic
Gost
« Odgovor #2 poslato: 01.11.2002. 11:08:41 »

uzele se obe knjige iz biblioteke, pa se polako citaju.
Sačuvana
kati
Gost
« Odgovor #3 poslato: 03.11.2002. 04:22:51 »

Jesi li procitao?
Sta mislis?
Zasto?
Sta nelinearna narativna struktura (mislim, nije toliko revolucionarno)?
Procitacu.
Pa se posle sretnemo?
Sačuvana
kati
Gost
« Odgovor #4 poslato: 03.11.2002. 04:28:02 »

btw, intetextualnost nije nista novo niti revolucionarno u literaturi (o.k. treba prvo procitati i ja cu to uraditi).
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #5 poslato: 03.11.2002. 05:02:23 »

Spazalstvaja, Stano, pa reci kako ti se dopadaju kad ih procitas...

kati je ex-K(at)ati? Läget (ako je potvrdno)? :-))

Ja sam procitao samo 'Brunu', i to na engleskom (originalno napisanom jeziku), i dopala mi se;
Kati, 'Brunu' imas u Malmö biblanu - tehnicki je nije tesko naruciti...
Sačuvana
kati
Gost
« Odgovor #6 poslato: 03.11.2002. 06:03:44 »

da, da "ex-kati" /raspoznavanja radi/

knjigu imam u ponedeljak, posle cemo da vidimo, diskusiju obecavam

läget? magisk realism!
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #7 poslato: 03.11.2002. 06:14:32 »

E, pa godrica mi te je ponovo vidjeti, bar je malo toplije (minus upekao napolju, jel' da?).

Citat: "kati"

knjigu imam u ponedeljak, posle cemo da vidimo, diskusiju obecavam


Hm, ja sam je procitao prije nekih godinu i pol (a mozda i vise), i tesko se sad sjecam necega - osim da mi se svidjela. Ako uzmes taj primjerak iz Malmö biblana, necu se moci pripremiti za diskuju... roll
Javice se i zabic, nadam se.

Citat

läget? magisk realism!


Nästan, nästan surrealistisk Shocked :mrgreen:
Sačuvana
kati
Gost
« Odgovor #8 poslato: 03.11.2002. 06:28:03 »

vidis, ja za coveka nisam cula priznajem; (sa)znanje ubodoh ovde veceras, od tebe ... radoznala sam ... dovoljno... kad bi znao kime se bavim, smejao bi se ... objasnjavam strindbergov misogynist nature ...
Sačuvana
kati
Gost
« Odgovor #9 poslato: 03.11.2002. 06:29:27 »

btw, ne kezi mi se tako na magisk realism .... ako je mogla selma mogu i ja ...
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #10 poslato: 03.11.2002. 07:47:48 »

Citat: "kati"
vidis, ja za coveka nisam cula priznajem; (sa)znanje ubodoh ovde veceras, od tebe ... radoznala sam ... dovoljno...


Svaka cast, pa i na pocetnom trudu...

Citat

kad bi znao kime se bavim, smejao bi se ... objasnjavam strindbergov misogynist nature ...


Hm, nije ni cudno kad se covjek ozeni histericnom glumicom iz Dramatena... :wink:
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #11 poslato: 03.11.2002. 08:13:44 »

Paaa, reci koju, ako nadjes vremena, dajdzestiranu o Strindbergovoj mizoginiji -  'otac slabic-mati autoritarna' shema, mozda?
Sačuvana
zabic
Gost
« Odgovor #12 poslato: 03.11.2002. 10:06:59 »

Momemntalno sam na Bruni. Dosta sarolika knjiga. Uporedbe sa Kisom stoje, ja bih jos dodao Vonneguta po nacinu na koje Sasa izmislja likove. Onako, nesto sto se stvarno desilo Sasi kad je bio mali, on transponuje u nove likove i doda neke stvari. Isto, di je Kis tu je i Krleza. Tu i tamo me podseti na Basaru nazalost - to je velika manjkavost. Basara me nervira, srecom Sasa ima vise stila.

Keti pominje mizoginiju, par puta se to vidi i kod Sase, najvise u onoj prici o Alfonseu Kaudersu. Al' Sasa je bosanac, nemo's ti ocekivat sad neki feminizam od njega.

Sve u svemu, Bruno mi je zasad jako dobar, al' vece nade polazem u Nowhere Man. Ipak je to roman.

Na kraju knjige imaju zahvale i Sasa se zahvaljuje svojim starim ko-operativcima sa Omladinkskog. To me je obradovalo.

Ne bih komentirao intertekstualnost i nelinearne narativne strukture jer to meni ama bas nista ne znaci. Ne znam te knjizevno-kriticke termine.
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #13 poslato: 03.11.2002. 10:15:01 »

Citat: "zabic"
Tu i tamo me podseti na Basaru nazalost - to je velika manjkavost. Basara me nervira, srecom Sasa ima vise stila.


Pa da - reminiscencije iz djetinjstva, kao i kod Kisa.
A i za Basaru si potrefio - post-moderni istorijski mish-mash i distanca, posebno u storiji o Alfonsu K (btw, prije rata, u Ondasnjoj, Alfons se mogao procitati u 'Danima' i u Quorumu) . Samo, meni je Basara OK, ali u ranim romanima. Poslije se, posto se radi o istom pismu, ideje iscrpljuju u ponavljanju istog ili slicnog.
Sačuvana
empat
Gost
« Odgovor #14 poslato: 03.11.2002. 14:45:23 »

nadam se nastavku diskusije o strindbergu. veliki sam obozavatelj i mali poznavalac istog.
Sačuvana
kati
Gost
« Odgovor #15 poslato: 03.11.2002. 20:34:44 »

Ja sam se bavila Strindbergom u skromnim granicama, pocelo je onako namenski. Ovde svi sve o njemu znaju, kako to vec biva sa licnostima njegovog kalibra. Osporavan je uzduz i popreko i to ne samo literarno vec se nasao kao tema i u psiholoskim studijama. Mislim da se psiholog zove Adler, ne drzi me za rec, i da je njegova psihologija bazirana na iskonskoj potrebi coveka za vlascu; ta potreba je pokretac svih ljudskih radnji. Taj covek je iskoristivsi Strindbergovu psiholosku perspektivu u autobiografskom romanu, napravio citavu studiju. Ima jos jedan nemac, filozof doduse, koji je Strindberga razapeo ko zrtvenog jarca u svojim studijama psihijatrijske prirode.
Pa su ga pecatirali kao zenomrsca. Svasta su mu radilii. To naravno sve nema veze sa prostom cinjenicom da mnogi VOLE da ga citaju. Urban je, svestran, aktuelan (moje skromno misljenje).

Zanima me sta je kod nas prevedeno?

Znas, ima jedan "cika" koji sve pomalo; predavac u kembridzu, pisac, kriticar... i skoro sam procitala jednu njegovu studiju o "Crvenoj sobi" koju je prema sopstvenim recima napisao ponukan visegodisnjim susretima sa "stranim studentima, inteligentnim no slabo informisanim o drustveno-politickoj pozadini i literarnoj tradiciji prema kojoj je ovo majstorsko delo nastalo". Meni je to, da budem iskrena, prilicno arogantno stajaliste. Zato me i interesuje sta si citao.
Sačuvana
empat
Gost
« Odgovor #16 poslato: 09.11.2002. 14:54:20 »

david nije odgovorio na pitanje. usudjujem se to uciniti iz razloga da bi se diskusija nastavila.
dakle, strindberg.
ne sjecam se svih naslova. izmedju ostalog, gospodjicu juliju, put u damask, prosjacki sin, igra sna, sonata duhova,jaci,gospodin olof,otac,..
hajde sada ti.
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #17 poslato: 10.11.2002. 00:18:07 »

Nisam ni vidio Katino pitanje, a nastavak diskusije je prema volji diskutanata - ako ima zainteresiranih...

Ipak, ono sto sam ovdje procitao od njega (svega tri knjige), bilo je iz kompleta 'Odabranih djela 1-10' (Zagreb, '77.).
Prvo djelo iz edicije je 'R?da rummet', zadnje, deseti svezak cine - 'Godisnje igre: Advent', Uskrs, Ivanje ; Komorne igre: Sablasna sonata, Pelikan'.
Komplet je zuckaste boje  :wink: , i nema ga u glavnoj malm?-skoj biblioteci - na Roseng?rdu je.

Link na kojem ta djela mozes naci je (napisi u prvoj stavci, 'Valfria sökord' - 'strindberg på serbokroatiska'):

http://malmo.stadsbibliotek.org/

Ide kopiran spisak djela sa gornjeg pretrazivaca:

Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
2    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,   1977  1  
3    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
4    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
5    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
6    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
7    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
8    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
9    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
10    Odabrana djela / August Strindberg ; urednik: Zvonimir Majda / : Strindberg, August,; Hmf    1977  1  
11    Sluzavkin sin / August Strindberg ; preveo: Stevan Milovic / : Strindberg, August,; Hmf    1964  

Kad otvoris ovu stranu, svaka edicija nosi naslov/e nekog od njegovih djela.
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #18 poslato: 10.11.2002. 01:15:19 »

Ako te zanima da nesto vise znas o recepciji Bergmana u Swe, kao i o Bergmanu - Nils Petter Sundgren (onaj stari filmski kriticar sa TV4) u intervjuu Dagens Nyheteru (fragmenti intervjua):



'Varför blev Ingmar Bergman en gigant inom svensk film?
- Det var han inte från början. Det var det som gjorde att det var lätt att identifiera sig med honom. Han var en buse. Och beskylldes alltid för att vara gymnasial. Han tyckte illa om sin pappa, spottade på Gud, bar sig allmänt illa åt och hade fantastiska fruntimmershistorier som man hörde talas om. Det är kanske svårt att förstå idag men Bergman var något helt annat. Han var det ungdomliga upproret. Gigant blev han först efter "Smultronstället". Den fick pris på filmfestivalen i Mar del Plata i Buenos Aires i Argentina.

Jag var i Argentina, de pratade om Ingmar Bergman hela tiden.
- Han har gjort ett större intryck i den katolska världen än här. Jag har en god kanadensisk vän Marc Gervais som är jesuitpater som har skrivit en mycket bra bok om Bergman. Svenskarna är ett avkristnat folk, Bergman hör hemma i en artonhundratalstradition med Kierkegaard och Strindberg. Troskonflikter är inte ett gångbart ämne i Sverige. Djävulen avskaffades redan 1907 av DN. Ingmar Bergman har betytt mer i utlandet än här. Svenskarna har motvilligt accepterat honom.

När man läser på om Bergman så framstår det som att han hade mycket makt. Det var han som såg till att Hasse och Tage fick göra sin första film...
- Javisst. Bergman var den verkliga chefen för SF länge.

När kom det stora genombrottet?
- Åren före och efter 1960. Han fick kritikerna med sig. Först fransmännen, därefter de katolska och sedan kom de svenska efter. Men de tyckte ibland illa om honom. Jag brukar citera vad Gunnar Tannefors skrev i VeckoRevyn om Bergmanfilmen "Gycklarnas afton" att han vägrade att "okulärbesiktiga herr Bergmans uppkastningar."

Ingmar Bergman var alltså hatad från början?
- Nja, man var skeptisk. Gymnasial var ett vanligt omdöme. För en ung gymnasist var det dock inget skällsord. För många yngre än jag blev han en jättepropp i stället. Många skyller fortfarande sina misslyckanden på Bergman.
.......

Du gjorde visst även en teaterkrönika förr i tv.
- Ja visst, det var mycket roligt. Framför allt med Bergman. Det var samma mönster som alltid på hans inspelningar. Han började med att skälla ut fotografen. Sedan kramade han om fotografen, förlät honom. Och sedan kom han i gång och det blev bra och sedan kramade han om alla.

Gör han alltid så?
- Det är mönstret i hela hans arbete - att ta kontrollen. "Jag har alla trådar i min hand." Först tar man ner någon så att han får koll. Jag har intervjuat Bergman mycket, det är roligt.

Jag är lite rädd för Ingmar Bergman.
- Det är väl alla. Vi har aldrig bråkat, men jag har respekt för honom.

Var det likadant när han var ung?
- Han bråkade mycket. Han har berättat för mig att han levde fan. Då kom Victor Sjöström och tog honom om armen och sa: "Så här kan du inte hålla på, lugna ner dig!" Det är hans otålighet, temperament och längtan efter kontroll som gör det. I dag behöver han inte göra mycket. Men jag har hört att det är ganska jobbigt med inspelningen av den nya tv-filmen.

Bergman demoniserar sitt kollektiv.
- Absolut, samtidigt har de utvecklats också. Det har varit samma skådespelare och fotograf hela tiden. Bergmanlaget har gjort många mål och många i laget har skäl att vara kollos-alt tacksamma mot honom, för utan honom skulle de inte har blivit vad de har blivit. I andra händer ser man att de inte är lika bra, de slocknar. Bergman har betytt mycket. Hade det inte varit för Bergman och den nya franska vågen hade jag stannat kvar i förlagsbranschen.

Det tror du?
- Ja, de gjorde att jag tog film på allvar.

Kommer Lukas Moodysson att bli den nye Bergman?
- Nej, men han är en betydande regissör, men hans natur verkar inte ha samma behov av inflytande. Han sysslar inte med teater etcetera. Vad tror du? Känner du honom?

Vi kommer från samma krets i Malmö. Att se honom spela apa på Filmbaggegalan var som att se honom för tio år sedan på en poesiuppläsning. Det var exakt samma grej - trams.
- Ingmar Bergman skulle kunna ha gjort något sånt också när han var ung. "Hata borgerligheten!" Bägge är revoltörer, men på Bergmans tid fanns det mer att revoltera mot. Det var ett oscarianskt samhälle, mycket strängt. Bergman både revolterade och anpassade sig. Lukas Moodysson ser ut att bli sin generations främsta svenska regissör. Nu får vi se hur Josef Fares utvecklas. Konstnärlig verksamhet är ju som bekant ett långdistanslopp. Utöver de namn jag nämnt bör man naturligtvis tala om Jan Troell. Troell är aktad av internationella kritiker, men har knappast blivit ett begrepp som Bergman eller Widerberg. Något liknande kan sägas om Roy Andersson'

Ostatak, ovdje:

http://www.dn.se/DNet/jsp/polopoly.jsp?d=632&a=74660&previousRenderType=6

*
Sačuvana
zabic
Gost
« Odgovor #19 poslato: 10.11.2002. 02:40:20 »

e jebi ga davide, da si bar preveo.
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #20 poslato: 10.11.2002. 02:47:15 »

E j* ga, da si bar ponudio neku kintu za prevod... roll  lol
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #21 poslato: 25.11.2002. 06:11:56 »

Jos malo o Hemonu; jedan noviji intervju:

OSTVARENI AMERIČKI SAN Aleksandar Hemon, bosanski pisac

Aleksandar Hemon, rođeni Sarajlija koji već nekoliko godina živi u Chicagu, u Sjedinjenim Državama i zapadnoj Evropi je od strane eminentnih kritičara proglašen jednim od najznačajnijih svjetskih savremenih pisaca; za naš list govorio je o svom uspjehu, BiH i SAD-u, kulturi, politici...

Republika Srpska je zločinačka tvorevina

Mene poznaje svijet u Chicagu: naprimjer, moj brico i mesar 0 Nije lako biti musliman u državi koja se polako i zastrašujuće pomjera udesno u pravcu kršćanskog neofašizma 0 Pobjeda nacionalnih stranaka na posljednjim izborima u BiH je katastrofa

Razgovarao Edin Avdić

Posljednjih nekoliko godina pisac Aleksandar Hemon je najpoznatiji i najuvaženiji bosanski autor u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, čije su knjige The Question of Bruno i Nowhere Man (piše na engleskom jeziku) inostrani eminentni kritičari proglasili veoma važnim djelima za savremenu svjetsku književnost, a svoje recenzije u kojima nisu štedjeli riječi hvale objavili su u najuglednijim medijima. On svoj planetarni uspjeh ipak promatra veoma skromno tek se osmjehujući na laskava priznanja u kojima ga proglašavaju modernim Kunderom i Nabokavim.

Rođen je 1964. u Sarajevu, no već nekoliko godina živi u Chicagu, gdje piše, kao što je rečeno, na engleskom, iako ističe da je prvenstveno i jedino bosanski pisac, koji je stalni kolumnista sedmičnika Dani. U redovima koji slijede Aleksandrar Hemon za Slobodnu Bosnu govorio je o ostvarivanju američkog sna, ali i aktuelnoj političkoj, ekonomskoj, riječju, društvenoj situaciji u SAD-u i svojoj domovini – Bosni i Hercegovini.

VIŠE NE GALAMIM NA SVOJE SUIGRAČE

Šta, zapravo, znači biti uspješan pisac u Sjedinjenim Državama, odnosno da li je moguće živjeti od prodaje svojih knjiga?

Postoje stepeni uspjeha. Relativno je teško živjeti direktno od prodaje knjiga. Živim od predujma koje sam dobio za svoje dvije knjige, pri čemu izdavači, baš kao i ja, računaju da će u neko dogledno vrijeme, kada se nakupi kritična masa čitalaca, moje knjige donijeti profit. Dio pisca živi i od predavanja tzv. kreativnog pisanja na raznim univerzitetima što ja, pak, zasada uspješno izbjegavam.

Kako se po američkim parametrima definiše bestseler izdanje?

JA SAM BOSANSKI PISAC

Činjenica da pišem na engleskom jeziku omogućava mi da se uopšte ne bavim nacionalnim temama. Iako može paradoksalno zvučati, to što pišem na engleskom čini mi se da je dokaz, sa stanovišta bh. podjela, da sam prvenstveno i jedino bosanski pisac. Činjenica je da se ne bih mogao kvalifikovati za člana bilo kojeg od nacionalnih klubova budući da sam po njihovom konceptu nacionalnog i kulturnog identiteta kopile. No, oni se mogu na glavu posaditi: u dvadesetak država svijeta pišem i štampam šta hoću i svuda me znaju kao bosanskog pisca. I to Bosanci po svijetu, ali i u svojoj domovini, čitaju više nego njihove nacionalne budalaštine.
 
Amerika je ogromno tržište, godišnje štampaju oko dva miliona naslova od kojih pedesetak hiljada pripada onome što bismo mi nazvali književnošću. Različite knjige, naravno, imaju različitu publiku, a neke knjige, u ovom slučaju govorim o bestselerima, privlače različite spolne grupacije. Naprimjer, žene rijetko čitaju djela Toma Clancyja, a muškarci Oprah Winfrey. Također, razlika među čitaocima je i ideološka, zatim religiozna i slično. Kako god da se bestseler definiše, moje knjige to nisu.

Ipak, činjenica je da o Tvojim knjigama istaknuti kritičari izvještavaju u superlativima u uglednim medijima, te me zanima kako tumačiš svoj proboj na tamošnju književnu scenu i činjenicu da Te upoređuju sa Kunderom i Nabokovim?

Teško mi je da tumačim vlastiti proboj. Najjednostavnije i najprijatnije tumačenje je da sam, jednostavno rečeno, napisao dvije dobre knjige i da su se one nekome dopale. Kritičarske usporedbe su, naravno, laskave, ali teško je ne priznati i da su šlampave. Ako ništa drugo, da bih bio usporediv sa Nabokovom, recimo, moram napisati nekih četrdesetak knjiga kao on.

Da li je teško nositi teret, hajde da tako kažemo, lokalne, čikaške slave?

Nije pretjerano teško, naročito što ja u američkoj kulturi slave i slavnih, nisam pretjerano poznat. Zna me, dakle, svijet u Chicagu: moj brico i mesar me vide na televiziji, znaju me ljekari u zubarskoj ordinaciji gdje mi rade plombe, a pored rendgenskih snimaka mojih zuba u mom dosijeu drže članke o meni iz lokalnih novina. I kada igram lopte, više ne galamim na svoje suigrače da ne pomisle da sam arogantan i da sam kao važniji od njih.

BILL CLINTON JE BIO LAUFER

Koliko uopšte prosječni Amerikanac zna o Bosni i Hercegovini, koliko ga zanimaju ovdašnja kultura, istorija, aktuelna ekonomska i politička situacija, te da li o svemu tome može ponešto saznati iz medijskih izvještaja?

Prosječni Amerikanac je nepostojeća kategorija. Naime, ne znam na osnovu čega se uspostavlja taj prosjek kada se zna da postoje obrazovani i neobrazovani, pametni i glupi, oni koje svijet zanima i oni koje ih ne interesuje. Georgea W. Busha, naprimjer, svijet ne zanima i zbog toga on o tome ništa ne zna. Moji bliski američki prijatelji, uključujući među njih i moju suprugu Lisu, o Bosni i Hercegovini mnogo znaju; nekoliko mojih prijatelja, među kojima je i moj urednik iz izdavačke kuće, bili su u Sarajevu i nije bilo potrebe da im bilo šta objašnjavam. Sve su, dakle, sami skontali. Ja sam se na početku svog boravka u Americi ljutio na sve one koji nisu ništa znali o BiH, ali sam vremenom shvatio da nemam pravo na ljutnju prije nego što im dam šansu da razumiju stvari. No, s druge strane, glavni američki mediji stvaraju sliku svijeta u kojem je jedino važan SAD – to, pak, nije nužno odraz zanimanja publike, koliko je odraz političkih interesa vladajućih struktura. Neznanje postaje moć, i to moć Busha i njemu sličnih, čije odluke mnogo bolje prolaze kod onih koji uopšte ne znaju gdje se nalaze BiH ili Irak. Američki izolacionizam je u dobroj mjeri posljedica propagande.

S obzirom na planetarnu političku situaciju i permanentni strah od terorizma, a BiH je u inostranim medijima često proglašavana "kriznim žarištem" i "terorističkom leglom", moram Te pitati kako je biti Bosanac u Sjedinjenim Državama?

Terorizam je postao rasna kategorija: u medijima teroristi su uglavnom ljudi tamne kože. BiH, pak, nema mnogo terorističkih konotacija. No, nije lako biti musliman u državi koja se polako i zastrašujuće pomjera udesno u pravcu kršćanskog neofašizma. Američki novinari nakon svih ovih godina nisu pretjerano zainteresovani za Balkan, njih zanimaju mjesta gdje se sprema veliki belaj. BiH je postala jedna od brojnih tačaka na mapi svijeta gdje su stvari rutinski loše, ali gdje nema rata i kijameta.

Možeš li napraviti razliku, iako si to već djelimično pojasnio, između Clintonove i Bushove unutrašnje i vanjske politike?

BLIC PITANJA

OMILJENI SPORT: Fudbal

EKIPA: Željezničar i Liverpool

FILM: Vertigo

REŽISER: Alfred Hitchcock

GLUMAC: Cary Grant

PISAC: Danilo Kiš

KNJIGA: Grobnica za Borisa Davidoviča

MUZIČAR: Miles Davis
 
Bill Clinton je bio laufer, vrstan političar, spreman na kompromise od kojih su neki bili jadni i glupi, ali je njemu kompromis uvijek bio jedna od realnih opcija. George W. Bush i njegova banda imaju plan, što bi Amerikanci rekli, koji se zove vizija. Oni znaju šta hoće i kako će doći do svog zadatog cilja, te svaki kompromis koji taj njihov proces usporava smatraju budalaštinom i gubljenjem vremena. Oni, naime, ne pregovaraju, a one koji se s njima ne slažu smatraju neprijateljima. Bushovi ultradesničari već decenijama čekaju da se osvete Americi i ostatku svijeta za šezdesete godine prošlog vijeka, to jeste, za sve progresivne promjene koje su se tada desile. Bush je čak i jedanaesti septembar zloupotrijebio da sebi obezbijedi mandat, da se predstavi kao spasitelj i vođa, no njegov je krajnji cilj da provede svoje ultradesne planove o kršćanskoj Americi i da ostvari dominaciju u svijetu.

Za razliku od američkih državljana koji bez straha mogu javno govoriti u negativnom kontekstu protiv svojih vladajućih struktura, građani Bosne i Hercegovine još uvijek od toga zaziru; poslovicu "šutnja je zlato" čak koriste i ugledni misleći ljudi, članovi, naprimjer, ANU BiH, PEN centra BiH ili Društva pisaca BiH. Šta misliš o radu i društvenoj ulozi spomenutih institucija iz perspektive nekoga ko živi i radi u Sjedinjenim Državama?

Ta udruženja su zaostavština vremena kada su intelektualci bili relativno privilegovana klasa – državno ili nacionalno blago. Kolapsom intelektualne i svake druge infrastrukture iščezla je i mogućnost važnosti intelektualaca. Kakva, zapravo, može biti važnost pisaca u državi u kojoj su mnogi intelektualci, kao što je to slučaj sa, recimo, Nikolom Koljevićem ili Aleksom Buhom, postali zločinci? Osim toga, kakav značaj može imati pisac u državi u kojoj praktično izdavaštvo ne postoji ili u glavnom gradu u kojem postoji manje od deset knjižara, odnosno, riječju, u kulturi kojom vladaju tzv. očevi nacija? Teško je poreći da su ta udruženja postala irelevantna, ali nisam sigurna da je to njihova greška zato što je potrebna kompletna transformacija društva i kulture. To može napraviti mlada generacija, oni koji sada žive u inostranstvu ili se u školi pokušavaju oduprijeti ispiranju nacionalnog mozga. Pobjeda nacionalnih stranaka na posljednjim izborima u BiH je katastrofa.

JEDINO NAS MOŽE SPASITI GRAĐANSKA OPCIJA

Da li to znači da svoju egzistenciju ne možeš vidjeti u BiH barem dok su na vlasti nacionalisti, odnosno, kakvu domovinu priželjkuješ?

Jedino dugoročno rješenje za BiH je građanska država – jedan građanin, jedan glas. Kada i da li će do toga doći, ne znam. No, znam da je prvi korak ka ostvarivanju tog cilja razgradnja nakaradne tvorevine koja se zove "dejtonska Bosna" u kojoj dvije trećine državne strukture aktivno rade na uništenju građanske strukture, baš kao što su se i u ratu borili protiv nje.

U tom ratu masakrirali su dvije stotine hiljada ljudi, brojni zločini su opće poznati, ali oni koji su ih počinili heroji su za veliki dio svog naroda, koji, naravno, ne može poreći počinjene zločine nad, naprimjer, deset hiljada bošnjačkih civila u Srebrenici. Danis Tanović je režirao film na tu temu, Safet Zec napravio ciklus slika, no o tome u Republici Srpskoj i SR Jugoslaviji niko ne želi da govori čak ni na umjetnički način; štaviše, objavljuju monstruozne laži u zvaničnim vladinim dokumentima. Imaš li Ti odgovor na jednostavno pitanje: zašto?

Nemam odgovor, odgovor oni sami moraju pronaći, mada neki o tome govore. Koliko znam, dokumentarni BBC film o Srebrenici Krik iz groba prikazan je u Beogradu: neka barem o tom zločinu govore na engleskom jeziku. Nacionalne tvorevine uvijek su zasnovane na nasilju i znajući to jasno je da bi priznavanje nemoralnosti i zla značilo poraz za njih. Republika Srpska je zločinačka tvorevina i kada bi oni priznali zločine koje su počinili, kada bi priznali sve srebrenice, onda bi morali priznati vlastitu moralnu i političku nelegitimnost. Nažalost, do toga neće doći još neko vrijeme, ali jednoga dana njihova djeca će ih pitati gdje su bili i šta su radili za vrijeme rata na isti način kao što su to njemačka djeca pitala svoje očeve.

http://www.slobodna-bosna.ba/zadnje_izdanje/hemon314.htm

***
Sačuvana
zabic
Gost
« Odgovor #22 poslato: 25.11.2002. 08:46:49 »

Znaci potrefili smo za Kisa!

Evo, prije neki dan sam zavrsio sa Brunom, i sad je na redu Nowhere Man. Malo me je na pocetku zamorio sa Alphonse Kaudersom i Sorgeovim spijunskim prstenom, al onda su krenule ove price koje se ocito vise baziraju na biografskim elementioma i porodicnim pricama. To je zaista sjajno, sa bljeskovima humora tu i tamo sve smiksano sa hororima ovih glupih ratova koje smo imali. Zanimljiva mi je prica "A Coin" koja je vidim posvecena Zrinki Bralo - jedna od ljudi sa omladinskog, radila Zivot sa Sasom Savicem. Daje se utisak kao da je jednostavno prepisao jedno od njenih pisama iz Londona sa umetcima iz pisama njene prijateljice iz Sarajeva. Bilo bi zanimljivo da ga neko pita o tome, nego da ga stalno ispituju o politickom uredjenju Bosne i Hercegovine (kojoj nema spasa nazalost jos dugo i nece joj bit spasa dok nasi ljudi tamo ne nauce da zive normalno, a kace to bit, sigurno ne za nasih zivota). Nedavno sam citao nesto o Zrinki Bralo na Internetu i bas se sve nekako uklapa. To je najjaca prica u knjizi jer svojom neposrednoscu i okrutnoscu prosto ujeda. Poduza prica o Proneku ima svoje sarmove takodje, pogotovo komika koja se ukazuje u momentima adaptacije Proneka na americko tlo. Dok sam citao tu pricu, cesto sam prepoznavao stvari koje sam i ja iskusio. Normalno, ja nikad ne bih mogao napraviti jednu takvu pricu.  

Kad procitam Nowhere Man - stize novi izvjestaj!
Sačuvana
David
Gost
« Odgovor #23 poslato: 25.11.2002. 18:19:55 »

Ja sam 'Brunu' ponovo uzeo na citanje (na engleskom, iako imaju i dva svedska izdanja), ali jos nisu dobili novu knjigu... Za sad, ponovo, dosao do 4. price (geneze njegovog bosanskog dijela ukrajinske porodice).
Hm, Kis - preko reminiscencija iz djetinjstva i istorijskog leit-motiva, a A. Kaudares je (cini mi se takvom) pripovijetka u kojoj se poigrava sa post-modernom i njenim grotesknim tretmanom Istorije (slicno 'Basari u Biciklistima').

Da, nadjoh i ja nesto;
ovdje imas i njenu sliku:

http://www.channel4.com/racism/big_question/index.html

a ovdje i napisano od nje:

http://www.channel4.com/racism/big_question/zrinka_bralo.html

***
Sačuvana
leptir
Gost
« Odgovor #24 poslato: 28.11.2002. 07:08:37 »

Dejvi , prelistaj i www.nenadnemareklama.com
Sačuvana
Stranice: [1] 2  Sve
  Štampaj  
 
Prebaci se na:  


Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1 RC3 | SMF © 2001-2006, Lewis Media | Imprint Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!
Stranica je napravljena za 2.423 sekundi sa 33 upita.