Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Da niste izgubili svoj aktivacioni e-mail?
Oreska - Užice
Prijavite se sa korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
 
ARHIVA
   Početna   Pomoć Pravila Pretraga Kalendar Gallery Contact Prijavljivanje Registracija  
IZBORI: NAJFORUMAŠ I NAJFORUMAŠICA GODINE
AKCIJA: SVI UŽIČANI NA JEDNOM MESTU!
Za užičke nekomercijalne organizacije i ustanove besplatno...
Stranice: [1]
  Štampaj  
This topic has not yet been rated!
You have not rated this topic. Select a rating:
Autor Tema: Ray Bradbury - The Flying Machine  (Pročitano 704 puta)
mercedes
Gost
« poslato: 26.01.2003. 17:20:00 »

Stroj za letenje

U godini četiri i stotoj car Yuan okružio je svoje prijestolje Velikim Zidom.
Zemlja je bila zelena od kiša, približavala se žetva, bio je mir. Narod pod njegovom vlašću nije bio odviše sretan ali ni odviše nesretan.
U rano jutro, prvog dana prvog tjedna drugog mjeseca nove godine, car Yuan pijuckao je čaj, hladeći se lepezom od toplog povetarca, kada mu trčeći grimizno-plavim natkrivenim vrtom, priđe sluga i uzbuđeno poviče:
- Oh, care, care, čudo!
- Da - reče car - zrak je jutros sladak.
- Ne, ne, čudo! - odgovori sluga i brzo se pokloni.

Brought to you by KNBP/Mustek
- I ovaj čaj u mojim ustima ima jutros dobar okus, zasigurno je to čudo.
- Ne, ne. Vaše Veličanstvo.
- Onda, da pogodim: sunce se diglo i novi dan je pred nama. Ili je možda, more plavo. To je zacijelo naveće od svih čuda.
- Veličanstvo, čovjek leti!
- Što? - Car prestade mahati lepezom.
- Vidio sam ga u zraku, čovjek, s krilima, leti! Začuo sam glas kako zove sa neba, a kad sam pogledao gore, bio je tamo: zmaj na nebesima sa čovjekom u ustima, zmaj od papira i bambusa bojom sunca i bojom trave.
- Rano je - reče car - i ti si se upravo probudio
- Rano je, ali video sam ono što sam vidio! Pođite samnom i vi ćete videti letača.
- Sjedni pored mene - nastavi car - popij malo čaja. Mora da je prilično čudno vidjeti čovjeka kako leti. Tebi treba vremena da razmisliš o tome, kao i meni da se pripremim za taj prizor.
Pili su čaj.
- Molima vas krenimo - napokon će sluga - ili će on otići.
Car se podiže zamišljeno:
- A sada mi možeš pokazati to što si vidio.
Prođoše kroz vrt, preko travnjaka i malog mosta, pa kroz šumarak i na kraju se uspeše na malu uzvisinu.
- Tamo! - pokaza sluga.
Car pogleda u nebo.
A na nebu, smijući se, tako visoko da se njegov smijeh jedva mogao razabrati, bio je čovjek; čovjek odjeven u blistavi papir i trsku što su tvorili krila i divan žuti rep. čovjek je lebdio poput najveće ptice u svijetu ptica, poput novog zmaja u zemlji drevnih zmajeva.
Zvao ih je iz visina lebdeći na hladnim jutarnjim vjetrovima.
- Letim! Letim! - vikao je čovjek jedva čujnim glasom.
Sluga mu je odmahivao:
- Da, da!
Car Yuan nije se ni pomaknuo. Gledao je Veliki Zid kako nestaje u izmaglici na udaljenim brdima; tu veličanstvenu zmiju od kamena koja dostojanstveno vijuga cijelom zemljom, taj moćni zid koji ih od davnina štiti od neprijateljskih hordi i osigurava im mir za godine bez broja. Vidio je kako se budi grad, smješten između rijeke, ceste i brežuljka.
- Reci mi - upita slugu - da li je još netko vidio ovog čovjeka kako leti?
- Ja jedini, Veličanstvo - odgovori sluga, smijući se prema nebu i odmahujući letaču.
Car je gledao nebesku pticu još malo a onda reče:
- Pozovi ga da se spusti.
- Hej, dođi dolje, dođi dolje! Car te želi vidjeti! - zvao je sluga, sklopivši šake u trubu oko usta.
- Dok se čovjek polagano spuštao na jutarnjem vjetru car preleti pogledom naokolo. Ugleda seljaka u polju kako gleda u nebo. Zapamti gdje seljak stoji.
Letač se spustio šušteći papirnatim krilima i bambusovim štapovima.
Ponosno je prišao caru, pomalo nespretno hodajući pod teretom stroja što ga je nosio. Polako se pokloni pred starim carem.
- Što si to učinio? - upita car.
- Letio sam nebom, Vaše Veličanstvo - odgovori čojek.
- Što si to učinio? - upita car iznova, polako.
- Upravo sam vam rekao! - vikao je letač.
- Nisi mi rekao savršeno ništa. - Car ispruži svoju tanku ruku i dodirne sjajan papir i ptici sličan kostur aparata. Mirisalo je na svježinu, na hladan jutarnji vjetar.
- Zar nije divna. Veličanstvo?
- Da, previše je divna.
- Jedina je na cijelom svijetu - smijao se čovjek. - A ja sam je izumio.
- Jedina na svijetu?
- Kunem se!
- Tko još zna za ovo? - Nitko. Čak ni moja žena. Ona misli da sam poludio. Ustao sam usred noći i otišao daleko u planinu. A kada su jutarnji vjetrovi zapuhali i sunce počelo izlaziti, skupio sam hrabrost, Veličanstvo, i skočio u prazno. Letio sam! Ali moja žena ne zna ništa o tome.
- Bolje za nju - reče car. - Pođi sa mnom.
Vraćali su se prema velikoj kući. Sunce je sada već čitavo bilo na nebu i posvuda se osjećao svježi dah jutra.
Car, sluga i letač zastadoše u velikom vrtu.
- Straža! - car pljesnu rukama. Stražari se pojavile trčeći.
- Držite ovog čoveka! - Stražari ščepaše letača. Car naredi: - Pozovite krvnika!
- Što je ovo? - vikao je iznenađeni letač.- Što sam učinio?
Počeo je plakati. Stroj za letenje opet zašušti.
- Ovdje je čovjek koji je izumio savršen stroj - reče car - i još pita što je učinio! Ni sam ne zna! Važno je samoda je izumio, a ni sam ne zna zašto je to učinio ili čemu će taj stroj služiti.
Krvnik dotrča s oštrom srebrnom sjekirom u rukama. Stade spremno, sa sudbinom u mišićavim rukama. Lice mu je bilo zaklonjeno ozbiljnom bijelom maskom.
- Sarno trenutak - reče car.
Okrene se prema stolu pred kojim je stajao. Na njemu se nalazio stroj koji je sam izumio i napravio. Uze kljućić s lanca oko vrata i stavi ga u sićušnu bravu na stroj. Zatim nekoliko puta okrene ključić u bravi.
Bio je to mali vrt napravljen od metala i dragulja. Pokretne ptice pjevale su na sićušnom metalnom drveću, maleni vukovi koračali su šumama, sićušni ljudi trčali suncem obasjanim livadama hladeći se minijaturnim lepezama, slušajući sitne smaragdne ptice, stojeći uz nevjerojatno male šumeće fontane.
- Zar ovo nije divno? - upita car. - Ako bi ti mene upitao što sam ja načinio, mogao bih ti odgovoriti. Načinio sam da ptice pjevaju, da šume šumore, da ljudi hodaju livadama i da uživaju u pjesmi ptica i žuborenju fontana. To sam načinio.
-Ali, oh, care! - branio se letač, na koljenima, dok su mu se suze slijevale niz obraze. - Ja sam načinio to isto! Pronašao sam ljepotu! Letio sam na jutarnjem vjetru. Gledao sam iz visina na uspavane kuće i vrtove. Osjetio sam miris mora i čak sam ga i vidio, daleko iza brežuljaka na jugu. Lebdio sam poput ptice. Oh, ne mogu ni opisati kako je divno tamo gore, na nebu, s vjetrom koji promiče pored mene i nosi me poput perca. Ah, kako divno nebo miriše ujutro! I kako se osećam slobodan. To je ljepota, care, to je također ljepota.
- Da - odvrati car tužno. - Znam da je to istina. Moje je srce bilo s tobom u zraku. Pitao sam se: Kako to izgleda? Na što nalikuje? Kakvima se čine udaljena polja s te visine? Kako izgleda moja kuća i moje sluge? Kao mravi? I kako izgledaju udaljeni još usnuli gradovi?
- Pa, poštedite rne onda!
- Ali, dešava se ponekad - nastavi car tužno - da jedan mora izgubiti ljepotu kako bi ostali mogli sačuvati ono malo svoje. Ne plašim se tebe već se plašim nekog drugog čovjeka.
- Kakva čovjeka?
- Nekog drugog čovjeka, koji će, vidjevši tebe, napraviti stroj od sjajna papira i bambusa, poput ovog ovdje. Ali, taj drugi čovjek imat će đavolje srce i đavolje lice, i ljepote će nestati. Takva se čovjeka bojim.
- Zašto? Zašto?
- Tko može reći da jednom, jedan takav čovjek, u upravo takvu stroju od papira i bambusa, neće doletjeli s neba i baciti kamenje na Veliki Zid? - upita car.
Nitko se ne pomakne i ne prozbori ništa.
- Odrubite mu glavu! - naredi car.
Srebrna sjekira fijuknu.
- Spalite stroj i letača i zakopajte njihove ostatke zajedno! - naredi car.
Sluge se povukoše da izvrše naređenje.
Car se zatim okrene svom glavnom sluzi koji je vidio letača u zraku.
- Drži jezik za zubima. Sve je bio samo san, vrlo žalostan i divan san. Seljaku u polju, koji je također vidio letača, reci da je sve bilo samo priviđenje. Neka šuti. Ako se ikada bude čuo ikakav glas o ovome, ti i seljak bit ćete mrtvi za manje od sata.
- Velikodušni ste, care.
- Ne, nisam velikodušan - odvrati stari čovjek. Onkraj zidnog vrta vidio je stražu kako spaljuje divan stroj od papira i bambusa što je mirisao na jutarnji vjetar. Ugleda crni dim kako se polagano penje u nebo. - Ne, samo sam vrlo zbunjen i uplašen. - Ugleda stražare kako kopaju malu ja mu da u nju zakopaju pepeo. - Što je život jednog čovjeka prema životu milijuna drugih ljudi? Trebalo bi da me utješi ta misao.
Polagano uze ključić s lanca obješena oko vrata i ponovo navine divan minijaturan vrt. Stajao je, gledajući preko polja Veliki Zid, miran grad, zelene livade, rijeke i potoke. Uzdahne. Sićušan vrt zazuji svojim skrivenim osjetljivim kotačićima i pokrene se; malecni ljudi hodali su šumom, trčali osunčanim proplankom, odjeveni u divno, blistavo krzno, a sred sićušnog drveća lebdjeli su kratki odlomci pjesme iz visina i sjajne, modre i žute boje leteći. Leteći, leteći na tom malenom nebu.
- Oh! - reče car i zatvori oči. - Pogledaj ptice, pogledaj ptice!



.
Sačuvana
Stranice: [1]
  Štampaj  
 
Prebaci se na:  


Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1 RC3 | SMF © 2001-2006, Lewis Media | Imprint Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!
Stranica je napravljena za 0.274 sekundi sa 34 upita. (Pretty URLs adds 0.005s, 2q)