Oreska - Užice

OPŠTE TEME => Umetnost i kultura => Temu započeo: zabic 17.12.2002. 07:20:16



Naslov: Sta bi sa Litkonom?
Poruka od: zabic 17.12.2002. 07:20:16
http://www.litkon.org/public/read_vijesti.php?id=46


Naslov: Sta bi sa Litkonom?
Poruka od: David 19.12.2002. 09:39:31
St. ,

sasvim se regularno otvara...
Sta se krije iza 'log in', ako moze?

Dok se ponovo ne obznanim, evo ti zadnji Hemonov tekst iz 'Dana':

Hemonwood

Student
 
Aleksandar Hemon

Svaki put kad sjednem da ovo pišem, isto se dešava: s jedne strane, kontam da bih trebao da pišem o politickoj situaciji u Americi, buduci da je ono što se sad ovdje dešava (pomjeraj kompletnog politickog establišmenta prema ultradesnici i s tim vezani novi americki imperijalizam) od najvece važnosti za buducnost svijeta; a s druge strane, toliko mi je zlo od svega toga, kao što mi je nekad bilo zlo da cistim klozete u vojsci ili da 1991. gledam sjednice bosanskohercegovacke skupštine. I svaki put smišljam izgovore da ne napišem ništa (danas sam umalo bio bolestan), ali onda se bez ikakvog razloga sjetim necega potpuno nevezanog s politickom situacijom kao takvom - nekakva slicica se ukaže u mojoj glavi, neki detalj mi privuce pažnju i odvuce me na skroz drugu stranu. Ovaj put, dragi citaoci, bio je to student.

Dakle, student: u vrijeme prije novogodišnjih praznika na našim vratima bi se uvijek ukazao momak koji je prodavao novogodišnje cestitke. Bilo ih je mnogo, ali onaj koji zvoni na vrata mog sjecanja nosi kratku, trošnu kožnu jaknu iako su napolju snijeg i studen; farmerke su mu izlizane, na koljenima izoblicene; procelav je i slabo obrijan, s Badel podocnjacima; nosi adidaske, ocigledno mokre još od jesenas; vonja na menzu studentskog doma. Moja mati bi mu otvorila vrata, on bi joj ponudio cestitke i ona bi ih svaki put kupila, iako joj je prije neki dan možda isti student talnuo štos istih cestitki, a baška što bi u nekoj dalekoj ladici još uvijek bilo upotrebljivih prošlogodišnjih cestitki. Kad bismo je mi kritikovali što uludo pravi zalihe cestitki i ukazali da je to cetvrti put ove sedmice da kupuje identicne UNICEF-cestitke, ona bi slegla ramenima, napravila sažaljivu facu i rekla: "Student."

I ko zna, možda je doticni i bio student, neko ko je možda bio deveta godina sociologije, ili neko ko se na medicini još za Titina vakta zaglavio na Anatomiji 1, ili neko ko je, kad nije talio dozlaboga ružne cestitke, pisao divnu poeziju, u jesenjinskoj nadi da ce je jednom u Kvarneru nekome p'jan recitovati. A možda je pored toga bio i sezonski šaner, koji je preko grane prenosio praznicne cestitke, farmerke i petarde, usput bunareci gastarbajtere koji su se za praznike vracali u svoja sela sa štekovima maraka u džepovima. Nikad to, dragi moji, necemo saznati. Ali znamo da je student u UNICEF-kesama donosio praznicno raspoloženje - kad bi moja majka prvi put sažaljivo rekla: "Student", to bi zvanicno otvorilo novogodišnju sezonu.

Vrijeme prije Nove godine bilo je vrijeme raspleta, vrijeme kad su se donosile mnoge odluke: kod koga ce se slaviti, ko ce se sve pozvati, ko ce donijeti rusku salatu, ciji ce se novogodišnji program gledati (sarajevski, beogradski, zagrebacki), da li ce se uopšte gledati novogodišnji program, ko ce donijeti gitaru. Bilo je to i vrijeme kad su djeca treperila od išcekivanja - da li ce doci Deda Mraz, šta ce sve donijeti - koje bi trajalo do ponoci 31. decembra. Jednom sam, sjecam se, citavu novogodišnju noc proveo pored jelke, cekajuci na gospodina Mraza (još uvijek nisam bio razvio ontološke sumnje), da ja s njim popricam, da se na licu mjesta dogovorimo oko poklona. I kad sam samo na trenutak klonuo, umoran od uzbudenja, ispod jelke se našao poklon - star je bio Deda Mraz, ali brz kao munja.

Djeci bi se Nova godina završila s isporukom poklona, ali odrasli bi pili, jeli, pjevali, plesali, i u ponoc bi se poceli bjesomucno ljubiti - svak' sa svakim, dva do tri puta, što znaci da bi se na proslavi sa dvadesetak ljudi izmijenile hiljade, a nekad i tisuce, socnih poljubaca. Dolazak Nove godine se slavio sa zanosom koji mi sad uopšte nije jasan. Cemu smo se to toliko radovali? Šta nas je to dobro cekalo u novoj godini? Kakvoj smo se to buducnosti nadali? Jer historijska je cinjenica da je svake godine bivalo sve gore i gore, cinjenica koja bi se pocela zaboravljati sa sezonskim ukazivanjem studenta.

I sljedeceg jutra, prvog januara sljedece godine, na mamurnom mozgu ukazali bi se žuljevi od intenzivnog dernecenja. Nova kalendarska godina bi pocela oko podne, sa hladnim podvarkom, ostacima ruske salate i kafom od sto grama po džezvi, uz živi prijenos novogodišnjeg koncerta iz Beca. Novogodišnja sezona bi se zvanicno završila sa kulturnim pljeskanjem becke publike u ritmu Radetzki marša, punom imperijalne nostalgije. Ostatak dana bi se proveo pod dekicom, kako u snu, tako i u polusnu, dok su na televiziji bili skijaški skokovi - na prelazu iz polusna u san, kratko bih otvorio oci i vidio nekog Kakonena kako sporo klizi kroz vakuum.

I tako, umjesto da pišem o americkoj politickoj katastrofi, ja se, cini se, valjam u nostalgiji. I svejednako znam da bi mnogo bolje bilo da se manemo prošlosti i bavimo se buducnošcu, ma kakva gadna buducnost bila. Ali onda skontam da nije toliko u pitanju nostalgija koliko neophodna potreba da se sve to prežali. Jer ako nam u americkoj buducnosti valja žaliti ono što je, evo, naša sadašnjost, moramo napraviti prostor za to tako što cemo konacno prežaliti davnu prošlost. Vakat je, dakle, studenta poljubiti u studeno celo i položiti ga u hladnu zemljicu zaborava, pored Kakonena, beckog orkestra, prošlih imperija i prijatelja koji, kao i ja, Nove godine slave sa strancima koji se u ponoc 31. decembra ne ljube, nego ljubazno rukuju


Naslov: Sta bi sa Litkonom?
Poruka od: zabic 21.12.2002. 07:16:31
login koriste pisci da uploaduju teksove.