Ispovest anoreksicarke

IZBORI: NAJFORUMAŠ I NAJFORUMAŠICA GODINE
AKCIJA: SVI UŽIČANI NA JEDNOM MESTU! Za užičke nekomercijalne organizacije i ustanove besplatno...

[Pedja]

Link posta: http://princessanna.blog.hr/arhiva-2006-12.html#1621827256

ANNA i Ja
Ispovijest anorexicarke - 1. dio

Anna i ja se ne poznajemo dugo.
Tek nekoliko mjeseci.
Ispricat cu vam u nekoliko dijelova kako smo se upoznale...

Dobar dio zivota provela sam zarobljena medju kilogramima i slusala dobacivanja i uvrede na racun svog tijela.
Doduse, nitko mi nikada nije rekao da sam ruzna. Govorili su mi da imam lijepo lice, da sam slatka, ali sve je to uvijek nekako ostalo u sjeni jer na prvi pogled su se uvijek isticali moji preveliki bokovi, presiroka straznjica, ogormne grudi i trbuh.
Mrzila sam svoje tijelo.
Unatoc tome, imala sam decke, nekoliko ozbiljnih veza, mnogo prijatelja, voljela sam i bila voljena..
Imala sam bogati drustveni zivot, uvijek vesela i dobro raspolozena, spremna za akciju...
Zavrsila sam srednju skolu, glazbenu skolu, upisala fakultet...
Netko bi rekao - Savrseni zivot. Da, na prvi pogled.
Na drugi, bila je to maska - patila sam.
Patila sam jer nisam, kao i ostale cure mogla nositi, uske majice, pripijene traperice, nedajboze, suknje, minice......
U srednjoj skoli znali bi mi dobaciti koji put: "Ne vidi se ploca od tebe...!"
Ja bih zakolutala ocima i nabacila svoj lazni "kovasj**e" smjesak, ali duboko u sebi sam propadala od boli i tuge...

Nakon zavrsene srednje skole dosla sam na fakultet.
Veliki grad, mnogo novih ljudi - mrsavih ljudi, mnogo novih prijatelja - mrsavih prijatelja. Svi su mi se nekako cinili mrsaviji od mene... i sretniji...
Mnogo fast food-ova, pekarnica, studentskih menza = pizza za 3 kn, sladoleda za 1 kn i Milky Waya iz menze za 2kn...
Sve je to skupa rezultiralo viskom od nekih 20 kg.
Mrzila sam se!
Ja sam za sebe bila jedno VELIKO NISTA!!! NULA!!!

Dugo sam tako bila u depresiji i mrzila samu sebe, no jednog dana mi je prosviralo u glavi da ce tako ostati dok god sama ne promjenim nesto, a to nesto se dogodilo jednog ljetnog sparnog dana kada sam na vagi ugledala
ogromnu masnu brojku 80 i nesto sitno!!!!

To je bila prekretnica. Odluka je pala i rekla sam sama sebi:
"PRASICO DEBELA IDES NA DIJETU!!! ; IDES NA DIJETU INACE CES UMRIJETI OD DEBLJINE I INFARKTA!!!"

I tako je krenulo...
Pocela sam paziti sto jedem, kada jedem i u kojoj kolicini.
Pocela sam se vise kretati, pjesaciti, voziti bicikl...
Moji obroci su se sveli na 3 obroka dnevno:
- dorucak (voce, zitarice s mlijekom)
- rucak (varivo, riba, salata, light namazi, riblja pasteta, integralni kruh...)
- vecera (nesto skroz lagano, npr. pola integralnog kruga s jogurtom ili slicno)
Izbacila sam pizze, pomes-frites, cipseve, pohano meso, ogromne kolicine masti, cokolade....
Sve je bilo u umjerenim kolicinama...
Nakon nekog vremena veceru sam skroz ukinula i zamjenila je tek jednom bananom, jabukom ili vocnom salatom i to negdje oko 18 h...

Vladao je potpuni Red. Rad. Disciplina.

Prve rezultate sam vidjela tek nakon 2 mjeseca. Vec sam htjela odustat.
Mislila sam da mi je sudjeno da ostanem ogromna masna nakupina sala, no nesto mi je govorilo da moram ustrajati i da ce moj trud biti nagradjen.
Voznju tramvajem zamjenila sam pjesacenjem, liftove i pokretne stepenice zamjenila sam trcanjem uz obicne stepenice, uvijek sam isla u udaljeniju trgovinu, trenirala aerobik...

Malo po malo, i moji kilogrami su se poceli topiti.
Bila sam presretna i zadovoljna svojim zivotom, sobom i jer sam konacno radila nesto za sebe i za to sam bila nagradjena....

Proucavajuci knjige i internet izracunala sam da je moja idealna tezina 59 kg.
Odlucila sam: idem do 59! Nista me nece zaustavit!

Krajem sijecnja tezila sam 63 kg. Bila sam blizu cilja, no onda me jednog dana presjeklo u podrucju abdomena.
Zavrsila sam u bolnici.
Infuzija. Morfij.
Dva mjeseca infuzije i bolnice.
Operacija.
Djetetoterapija...

Uzrok toga: mrsavljenje, prebrzo mrsavljenje, prenagla promjena prehrane, nacina zivota, aktivnosti...

(Da napomenem: samo 2% ljudi ima takvih problema i komplikacija.
Ja sam jedna od njih... )

Po izlasku iz bolnice tezila sam 57 kg. Moj cilj je bio ostvaren. Dobila sam sto sam htjela. I vise.
Jesam, li bila zadovoljna? Jesam li rekla: dosta je! ?
NE!
Pomislila sam: "Jos malo..."

[Pedja]

http://princessanna.blog.hr/arhiva-2006-12.html#1621829967

Ispovijest anorexicarke - 2. dio

Nakon operacije u bolnici su mi propisali odredjenu dijetu.
Trajnu dijetu - jer sam operirala jedan vrlo vazan organ u procesu probave i metabolizma...
Ta dijeta mi je dosla kao narucena; lagana hrana, sve dijetalno, prirodno...

I tako, zabrijala sam na zdravu hranu.
Hranila sam se tocno po piramidi zdrave prehrane:
- puno vode, povrca, voca...
- meso sam zamjenila sojom, a kad bi jela meso jela bih samo piletinu kuhanu u vodi - sa vrlo malo ili nimalo soli, 2 puta tjedno na jelovniku se nalazila riba (kuhana, neslana, naravno), svaki dan min. jedna salica zelenog caja...
- zitarice za dorucak (s vremenom sam obicni cornflakes zamjenila cjelovitim zitaricama od zobi i kukuruznim pahuljicama bez imalo soli i(li) secera, psenicnim posijama...)
- obicno mlijeko sa 0.9% m.m. sam zamjenila sojinim ili zobenim mlijekom...
- jela sam samo vegetarijanske namaze, tofue...
- slatkisa vrlo malo u odredjeno doba dana i to one za dijabeticare..
- vecera mi je bila samo neka vockica, vocni jogurt ili cak ni to...

Puno sam pjesacila, kretala se i vozila bicikl...
Ostale vjezbe nisu dolazile u obzir slijedecih nekoliko mjeseci zbog operacije...

I malo po malo, kile su jos opadale. Nitko sretniji od mene.
Od travnja do srpnja smrsavila sam 6-7 kg. Ne cini se puno, ali na meni se itekako vidjelo.
Moja tezina je 15. VII. iznosila 50kg.
Jela sam sve manje masnoca, puno se kretala...

U kolovozu je izostala menstruacija.
Dobila sam tablete za poticanje krvarenja, ali nije pomoglo.
Unatoc tome, dobro sam se osjecala i nisam bila bolesna.
Isla sam na kontrole i nalazi krvi su se pokazali u granicama normale (prije izostanka menstruacije)
Bila sam puna energije, vozila sam bicikl, plivala u moru, rolala se, trcala, cijeli dan sam bila u pokretu, a kad nisam bila - uzasno sam se osjecala. Mama bi me nekad znala opomenut da previse letim okolo, ali izvlacila sam se da imam visak energije i da to jednostavno moram ispucat. Sto je djelomicno i bila istina, ali najvise od svega kretala sam se zato da se ne udebljam...

Proucila sam svo voce i povrce, ostale namirnice... Tocno sam znala gdje se nalaze koji vitamini, koliko sta ima kalorija. Vagala sam svaku namirnicu tako da sam tocno znala koliko cega unosim u sebe. Pocela sam proucavat i kuharice, gledala sam gdje ima najmanje masti, konzumirala sam samo zdravu hranu, odnosno hranu s najmanje masti i kalorija.
Pred svima mi je izgovor bila moja operacija i bolest, a zapravo je u pozadini bilo nesto sasvim drugo: mrsavljenje.

U rujnu je moja kilaza bila 48 kg.
I dalje sam se dobro osjecala.
Starci su primjetili da sam mrsavija, ali nikada nisu saznali stvarnu kilazu, Uvijek sam im lagala da imam barem 5-7 kg vise od realnog stanja ( i sad to radim ) Nikada me nisu uspjeli natjerati da pred njima stanem na vagu....

U rujnu sam otisla na faks polagati ispite. Kilaza mi je pala na 46kg. Stara je saznala od nekoga da sam strasno mrsava. Trazila je da dodjem doma, prijetila da ce me strpati u bolnicu. Rekla je da zna da cu ju mrzit, ali da je ona moja mama i ne moze gledati kako propadam... (Respect mama! )
Ja sam se izvlacila da ne mogu doci doma jer imam ispite, i uvijek bi me neki vrag sprijecio da odem.

No onda se u meni nesto preokrenulo i pocela sam jest. Tamanit. Zderat. Trpat sve i svasta u sebe. Bez kontrole, discipline... Uopce me nije j**alo sto su mi neke namirnice zabranjene zbog operacije.
Samo tako. Odjednom.
Ni danas mi nije jasno koji mi je k***c!
Prvo sam se tjesila da to radim jer ne zelim da me stara strpa u bolnicu.
Kilaza je rasla.
Prvo na 49 kg, pa 50, 51... 53...54... Uzas!
"Prasica debela" - to je prvo sto pomislim kad se toga sjetim. Ne znam zasto sam nakon onakve discipline pocela trpat sve u sebe...
Kad pocnem nesto jest ne mogu se kontrolirat i onda previse pojedem i mrzim se iz dna duse.
Il ne jedem nista - pa sam najsretnija na svijetu; ili se pretrpam - pa se mrzim!
Sretna sam jedino kad mi je stomak prazan. Kad onako kruli, cvili, moli za hranu... Tad blistam od srece... Nitko mi nije ravan i zadovoljna sam zivotom...

Kilaza mi trenutno varira, od 52 do 50 kg.
Cesto mi znaju reci da sad izgledam puno bolje nego prije 2 mjeseca kad sam imala 47 - 48 kg, ali ja se ne osjecam bolje.
Onda sam bila zadovoljnija.
Draze mi je bilo kad sam bila onako slabasna, plaha i njezna...

Zelim biti opet takva i zato mi je krajnji cilj 48 kg. Opet.
No nikako da to postignem. Izgubila sam kontrolu. Red. Disciplinu.
Ne znam koji mi je.

Razmisljala sam o Miji.
Osjecala sam se preslabo (citaj: kukavica sam) za tako nesto, ali i dalje nisam prihvacala da sam slaba na hranu.
JA?! ANNA?!
Ona koja je do prije dva mjeseca imala takav karakter?! Samokontrolu?! Disciplinu?!

[jelenica_ue]

odavno sam pratila njen blog ...
blentave klinke , sad imaju forum na kome samo pishu o tome kako su se prejele , kako su debele ...
nisu mi samo jasni ljudi u okolini koji ne vide shta rade od sebe ...

pa odgledala sam pre par dana film o devojci koja ima 33,8kg eeejjj pa toliko imaju deca u prvom razredu !

[velika]

Shto je najgore, ja ih razumem! Nije im lako!
Ono bapsko: "Nek' mi je debelo i zdravo..." Ej, bre! Pa vi od malena gajite buducu nesrecnu osobu, bulimicharku ili anoreksicharku. Dajte mi procenat debelih ljudi zadovoljnih svojim izgledom! 1% (mozhda).
Ma, ja volim da jedem. Uzhivam u hrani. Nikad mi se nece desiti da obolim od anoreksije. A postoje momenti kada to prizheljkujem...
I josh mi jedna stvar nije jasna. Iz prethodne priche: devojka je promishljeno i pametno krenula na dijetu. Unosi u organizam sve, krece se... Otkud je to bolest? Otkud prelazak na zdrav nachin zhivota mozhe da toliko ubije organizam?