Jos malo o Hemonu; jedan noviji intervju:
OSTVARENI AMERIČKI SAN Aleksandar Hemon, bosanski pisac
Aleksandar Hemon, rođeni Sarajlija koji već nekoliko godina živi u Chicagu, u Sjedinjenim Državama i zapadnoj Evropi je od strane eminentnih kritičara proglašen jednim od najznačajnijih svjetskih savremenih pisaca; za naš list govorio je o svom uspjehu, BiH i SAD-u, kulturi, politici...
Republika Srpska je zločinačka tvorevina
Mene poznaje svijet u Chicagu: naprimjer, moj brico i mesar 0 Nije lako biti musliman u državi koja se polako i zastrašujuće pomjera udesno u pravcu kršćanskog neofašizma 0 Pobjeda nacionalnih stranaka na posljednjim izborima u BiH je katastrofa
Razgovarao Edin Avdić
Posljednjih nekoliko godina pisac Aleksandar Hemon je najpoznatiji i najuvaženiji bosanski autor u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, čije su knjige The Question of Bruno i Nowhere Man (piše na engleskom jeziku) inostrani eminentni kritičari proglasili veoma važnim djelima za savremenu svjetsku književnost, a svoje recenzije u kojima nisu štedjeli riječi hvale objavili su u najuglednijim medijima. On svoj planetarni uspjeh ipak promatra veoma skromno tek se osmjehujući na laskava priznanja u kojima ga proglašavaju modernim Kunderom i Nabokavim.
Rođen je 1964. u Sarajevu, no već nekoliko godina živi u Chicagu, gdje piše, kao što je rečeno, na engleskom, iako ističe da je prvenstveno i jedino bosanski pisac, koji je stalni kolumnista sedmičnika Dani. U redovima koji slijede Aleksandrar Hemon za Slobodnu Bosnu govorio je o ostvarivanju američkog sna, ali i aktuelnoj političkoj, ekonomskoj, riječju, društvenoj situaciji u SAD-u i svojoj domovini – Bosni i Hercegovini.
VIŠE NE GALAMIM NA SVOJE SUIGRAČE
Šta, zapravo, znači biti uspješan pisac u Sjedinjenim Državama, odnosno da li je moguće živjeti od prodaje svojih knjiga?
Postoje stepeni uspjeha. Relativno je teško živjeti direktno od prodaje knjiga. Živim od predujma koje sam dobio za svoje dvije knjige, pri čemu izdavači, baš kao i ja, računaju da će u neko dogledno vrijeme, kada se nakupi kritična masa čitalaca, moje knjige donijeti profit. Dio pisca živi i od predavanja tzv. kreativnog pisanja na raznim univerzitetima što ja, pak, zasada uspješno izbjegavam.
Kako se po američkim parametrima definiše bestseler izdanje?
JA SAM BOSANSKI PISAC
Činjenica da pišem na engleskom jeziku omogućava mi da se uopšte ne bavim nacionalnim temama. Iako može paradoksalno zvučati, to što pišem na engleskom čini mi se da je dokaz, sa stanovišta bh. podjela, da sam prvenstveno i jedino bosanski pisac. Činjenica je da se ne bih mogao kvalifikovati za člana bilo kojeg od nacionalnih klubova budući da sam po njihovom konceptu nacionalnog i kulturnog identiteta kopile. No, oni se mogu na glavu posaditi: u dvadesetak država svijeta pišem i štampam šta hoću i svuda me znaju kao bosanskog pisca. I to Bosanci po svijetu, ali i u svojoj domovini, čitaju više nego njihove nacionalne budalaštine.
Amerika je ogromno tržište, godišnje štampaju oko dva miliona naslova od kojih pedesetak hiljada pripada onome što bismo mi nazvali književnošću. Različite knjige, naravno, imaju različitu publiku, a neke knjige, u ovom slučaju govorim o bestselerima, privlače različite spolne grupacije. Naprimjer, žene rijetko čitaju djela Toma Clancyja, a muškarci Oprah Winfrey. Također, razlika među čitaocima je i ideološka, zatim religiozna i slično. Kako god da se bestseler definiše, moje knjige to nisu.
Ipak, činjenica je da o Tvojim knjigama istaknuti kritičari izvještavaju u superlativima u uglednim medijima, te me zanima kako tumačiš svoj proboj na tamošnju književnu scenu i činjenicu da Te upoređuju sa Kunderom i Nabokovim?
Teško mi je da tumačim vlastiti proboj. Najjednostavnije i najprijatnije tumačenje je da sam, jednostavno rečeno, napisao dvije dobre knjige i da su se one nekome dopale. Kritičarske usporedbe su, naravno, laskave, ali teško je ne priznati i da su šlampave. Ako ništa drugo, da bih bio usporediv sa Nabokovom, recimo, moram napisati nekih četrdesetak knjiga kao on.
Da li je teško nositi teret, hajde da tako kažemo, lokalne, čikaške slave?
Nije pretjerano teško, naročito što ja u američkoj kulturi slave i slavnih, nisam pretjerano poznat. Zna me, dakle, svijet u Chicagu: moj brico i mesar me vide na televiziji, znaju me ljekari u zubarskoj ordinaciji gdje mi rade plombe, a pored rendgenskih snimaka mojih zuba u mom dosijeu drže članke o meni iz lokalnih novina. I kada igram lopte, više ne galamim na svoje suigrače da ne pomisle da sam arogantan i da sam kao važniji od njih.
BILL CLINTON JE BIO LAUFER
Koliko uopšte prosječni Amerikanac zna o Bosni i Hercegovini, koliko ga zanimaju ovdašnja kultura, istorija, aktuelna ekonomska i politička situacija, te da li o svemu tome može ponešto saznati iz medijskih izvještaja?
Prosječni Amerikanac je nepostojeća kategorija. Naime, ne znam na osnovu čega se uspostavlja taj prosjek kada se zna da postoje obrazovani i neobrazovani, pametni i glupi, oni koje svijet zanima i oni koje ih ne interesuje. Georgea W. Busha, naprimjer, svijet ne zanima i zbog toga on o tome ništa ne zna. Moji bliski američki prijatelji, uključujući među njih i moju suprugu Lisu, o Bosni i Hercegovini mnogo znaju; nekoliko mojih prijatelja, među kojima je i moj urednik iz izdavačke kuće, bili su u Sarajevu i nije bilo potrebe da im bilo šta objašnjavam. Sve su, dakle, sami skontali. Ja sam se na početku svog boravka u Americi ljutio na sve one koji nisu ništa znali o BiH, ali sam vremenom shvatio da nemam pravo na ljutnju prije nego što im dam šansu da razumiju stvari. No, s druge strane, glavni američki mediji stvaraju sliku svijeta u kojem je jedino važan SAD – to, pak, nije nužno odraz zanimanja publike, koliko je odraz političkih interesa vladajućih struktura. Neznanje postaje moć, i to moć Busha i njemu sličnih, čije odluke mnogo bolje prolaze kod onih koji uopšte ne znaju gdje se nalaze BiH ili Irak. Američki izolacionizam je u dobroj mjeri posljedica propagande.
S obzirom na planetarnu političku situaciju i permanentni strah od terorizma, a BiH je u inostranim medijima često proglašavana "kriznim žarištem" i "terorističkom leglom", moram Te pitati kako je biti Bosanac u Sjedinjenim Državama?
Terorizam je postao rasna kategorija: u medijima teroristi su uglavnom ljudi tamne kože. BiH, pak, nema mnogo terorističkih konotacija. No, nije lako biti musliman u državi koja se polako i zastrašujuće pomjera udesno u pravcu kršćanskog neofašizma. Američki novinari nakon svih ovih godina nisu pretjerano zainteresovani za Balkan, njih zanimaju mjesta gdje se sprema veliki belaj. BiH je postala jedna od brojnih tačaka na mapi svijeta gdje su stvari rutinski loše, ali gdje nema rata i kijameta.
Možeš li napraviti razliku, iako si to već djelimično pojasnio, između Clintonove i Bushove unutrašnje i vanjske politike?
BLIC PITANJA
OMILJENI SPORT: Fudbal
EKIPA: Željezničar i Liverpool
FILM: Vertigo
REŽISER: Alfred Hitchcock
GLUMAC: Cary Grant
PISAC: Danilo Kiš
KNJIGA: Grobnica za Borisa Davidoviča
MUZIČAR: Miles Davis
Bill Clinton je bio laufer, vrstan političar, spreman na kompromise od kojih su neki bili jadni i glupi, ali je njemu kompromis uvijek bio jedna od realnih opcija. George W. Bush i njegova banda imaju plan, što bi Amerikanci rekli, koji se zove vizija. Oni znaju šta hoće i kako će doći do svog zadatog cilja, te svaki kompromis koji taj njihov proces usporava smatraju budalaštinom i gubljenjem vremena. Oni, naime, ne pregovaraju, a one koji se s njima ne slažu smatraju neprijateljima. Bushovi ultradesničari već decenijama čekaju da se osvete Americi i ostatku svijeta za šezdesete godine prošlog vijeka, to jeste, za sve progresivne promjene koje su se tada desile. Bush je čak i jedanaesti septembar zloupotrijebio da sebi obezbijedi mandat, da se predstavi kao spasitelj i vođa, no njegov je krajnji cilj da provede svoje ultradesne planove o kršćanskoj Americi i da ostvari dominaciju u svijetu.
Za razliku od američkih državljana koji bez straha mogu javno govoriti u negativnom kontekstu protiv svojih vladajućih struktura, građani Bosne i Hercegovine još uvijek od toga zaziru; poslovicu "šutnja je zlato" čak koriste i ugledni misleći ljudi, članovi, naprimjer, ANU BiH, PEN centra BiH ili Društva pisaca BiH. Šta misliš o radu i društvenoj ulozi spomenutih institucija iz perspektive nekoga ko živi i radi u Sjedinjenim Državama?
Ta udruženja su zaostavština vremena kada su intelektualci bili relativno privilegovana klasa – državno ili nacionalno blago. Kolapsom intelektualne i svake druge infrastrukture iščezla je i mogućnost važnosti intelektualaca. Kakva, zapravo, može biti važnost pisaca u državi u kojoj su mnogi intelektualci, kao što je to slučaj sa, recimo, Nikolom Koljevićem ili Aleksom Buhom, postali zločinci? Osim toga, kakav značaj može imati pisac u državi u kojoj praktično izdavaštvo ne postoji ili u glavnom gradu u kojem postoji manje od deset knjižara, odnosno, riječju, u kulturi kojom vladaju tzv. očevi nacija? Teško je poreći da su ta udruženja postala irelevantna, ali nisam sigurna da je to njihova greška zato što je potrebna kompletna transformacija društva i kulture. To može napraviti mlada generacija, oni koji sada žive u inostranstvu ili se u školi pokušavaju oduprijeti ispiranju nacionalnog mozga. Pobjeda nacionalnih stranaka na posljednjim izborima u BiH je katastrofa.
JEDINO NAS MOŽE SPASITI GRAĐANSKA OPCIJA
Da li to znači da svoju egzistenciju ne možeš vidjeti u BiH barem dok su na vlasti nacionalisti, odnosno, kakvu domovinu priželjkuješ?
Jedino dugoročno rješenje za BiH je građanska država – jedan građanin, jedan glas. Kada i da li će do toga doći, ne znam. No, znam da je prvi korak ka ostvarivanju tog cilja razgradnja nakaradne tvorevine koja se zove "dejtonska Bosna" u kojoj dvije trećine državne strukture aktivno rade na uništenju građanske strukture, baš kao što su se i u ratu borili protiv nje.
U tom ratu masakrirali su dvije stotine hiljada ljudi, brojni zločini su opće poznati, ali oni koji su ih počinili heroji su za veliki dio svog naroda, koji, naravno, ne može poreći počinjene zločine nad, naprimjer, deset hiljada bošnjačkih civila u Srebrenici. Danis Tanović je režirao film na tu temu, Safet Zec napravio ciklus slika, no o tome u Republici Srpskoj i SR Jugoslaviji niko ne želi da govori čak ni na umjetnički način; štaviše, objavljuju monstruozne laži u zvaničnim vladinim dokumentima. Imaš li Ti odgovor na jednostavno pitanje: zašto?
Nemam odgovor, odgovor oni sami moraju pronaći, mada neki o tome govore. Koliko znam, dokumentarni BBC film o Srebrenici Krik iz groba prikazan je u Beogradu: neka barem o tom zločinu govore na engleskom jeziku. Nacionalne tvorevine uvijek su zasnovane na nasilju i znajući to jasno je da bi priznavanje nemoralnosti i zla značilo poraz za njih. Republika Srpska je zločinačka tvorevina i kada bi oni priznali zločine koje su počinili, kada bi priznali sve srebrenice, onda bi morali priznati vlastitu moralnu i političku nelegitimnost. Nažalost, do toga neće doći još neko vrijeme, ali jednoga dana njihova djeca će ih pitati gdje su bili i šta su radili za vrijeme rata na isti način kao što su to njemačka djeca pitala svoje očeve.
http://www.slobodna-bosna.ba/zadnje_izdanje/hemon314.htm***
