Jedan, za mene, interesantan clanak:
Komentar dana: HOHŠTAPLERAJ NA ZEMLJI
Toni GABRIĆ
Ususret božićnim i novogodišnjim praznicima, kad se najviše kupuje i prodaje, “Diesel”, američki proizvođač modernih cipela i traperica koji u Hrvatskoj već ima podosta otvorenih dućana, odlučio je i kod nas primijeniti marketinšku strategiju koja mu je, kao i mnogim drugim velikim korporacijama, na Zapadu već donijela fantastičan komercijalni uspjeh.
Prolazeći Savskom cestom, u neposrednoj blizini Studentskog centra, Zagrepčani mogu ugledati čitavu fasadu jedne četverokatnice, zajedno s okolnim ogradama i oglasnim prostorima, oblijepljenu velikim plakatima kojima se zahtijeva uvođenje četverodnevnog radnog tjedna.
Ogromni plakati prikazuju razbarušene mlade ljude anarhističke provenijencije, kako demonstriraju zahtijevajući radikalno skraćenje radnog vremena. Kako se možete priključiti ovoj atraktivnoj inicijativi? Vrlo jednostavno! Uđite na “Dieselov” web-site i kliknite u znak potpisa na odgovarajuću peticiju.
Već ima desetak godina da se moderni marketing preorijentirao s propagiranja proizvoda na promicanje vrijednosnih opredjeljenja, životnih stilova i imagea koji se semantički povezuju sa robom koja se doista plasira na tržište. “Benetton”, “Nike”, “Levi’s”, “Diesel”, i mnoge druge tvrtke, danas propagiraju homoseksualnost, rasnu ravnopravnost, emancipaciju žena, pravo na različitost, multikulturanost, ljudska prava, oslobođenje od svakodnevnog zatupljujućeg rada… Tako je i inicijativa za radikalnim skraćenjem radnog vremena u “socijaldemokratsku” Hrvatsku uvezena iz - neoliberalne Amerike.
Na stranu što govorenje o četverodnevnom radnom tjednu nije ništa drugo do hohštapleraj, dakako, jer govorimo o Hrvatskoj u kojoj 400 tisuća ljudi ne može ostvariti svoje pravo na rad, naredni deseci tisuća životare u tzv. ekonomskoj sivoj zoni, mnogima od onih koji rade bahato je stavljeno na znanje da su brzo i lako zamjenjivi... Govorimo o zemlji u kojoj su provedene temeljita pljačka društvenog vlasništva i otimačina stečenih socijalnih prava, u kojoj država bahato vara metalurge, a brojni privatnici bahato krše osnovna radnička prava koja propisuje zakon. Gotovo da bi suvišno bilo i pogledati je li doista “Diesel” prodavačicama skupe robe u svojim dućanima omogućio četverodnevni radni tjedan, ili se možda radi o nečemu suprotnom: o radu na određeno vrijeme, nezagarantiranom godišnjem odmoru, pravu na bolovanje i porodiljski dopust, neplaćanju doprinosa, prinudnom prekovremenom radu… Ne bi to bilo ništa neobično, takav trend već je odavno uzeo maha na Zapadu, kojem toliko težimo.
A druga strana medalje još je daleko gora. Mnoge od korporacija koje prodaju svoje proizvode uz naglašeno promicanje gore nabrojanih vrijednosti svoju su proizvodnju prebacile u zemlje Trećeg svijeta, i ona se tamo odvija u najužasnijim uvjetima, najviše nalik onima opisanim u Engelsovom “Položaju radničke klase u Engleskoj”: petnaestogodišnja djeca, petnaestosatni radni dan, nadnica od petnaest centi…
Tvrtke svoj image grade na zastupanju ljudskih prava i emancipatorskih ideja, a roba koju prodaju proizvedena je u uvjetima nalik na koncentracione logore. U dobrom dijelu zapadne javnosti one su već pročitane, jer najveća je zasluga “antiglobalizacijskog” pokreta što je radnička prava i radničku solidarnost vratio u fokus svjetske ljevice. Hrvatska, po običaju, i ovdje kasni.
http://feral.mdlf.org/look/daily/article.tpl?IdLanguage=7&IdPublication=3&NrIssue=66&NrSection=2&NrArticle=1486***